Jovica Đurđić već godinama živi i stvara u Malinskoj na otoku Krku, a svoje knjige pretežno objavljuje u Beogradu.

NAD RUKOPISOM KNJIGE PRIČA
,,Kalina i morski konjic“  JOVICE ĐURĐIĆA

Jedan veliki pesnik je rekao da čovek vredi onoliko koliko dugo u njemu živi dete koje je nekada bio. Ova lepa misao navodi nas da verujemo kako detinjstvo može da traje duže nego što se pretpostavlja. Pisac Jovica Đurđić potvrđuje da je to moguće. Priče u njegovom novom rukopisu Kalina i morski konjic pisane su da nas podsete na lepotu ranih dana i neprolazne tragove koje detinjstvo ostavlja u nama. Poznat po svom izuzetno lirskom glasu, koji obeleževa sve njegove dosadašnje knjige, ovaj stvaralac nas uvodi u čudesan svet događaja i prizora čiji su junaci uglavnom deca.
Priče su komponovane znalački, sa brižljivo nijansiranim unutrašnjim svetom likova, u fino razvijenom pripovednom ambijentu koji priči daje odgovarajući razvoj i dinamiku. Čitalac ovih priča moći će lako da se identifikuje sa pojedinim junacima, osvojen nostalgičnim odjecima sopstvene dečje prirode. Svojom spisateljskom veštinom Đurđić uspeva da nenametljivo i neosetno kroz pripovedni siže prodene nit elegičnosti i sete, čime pokazuje da je u svom bazičnom stvaralačkom impulsu, ipak, pesnik. Nevin i netaknut dečji svet je, bez sumnje, jedna od najzanimljivijih i najintrigantnijih tema kojima se priklanja pisac Jovica Đurđić. Dečaci i devojčice iz njegovih priča često nas, u nekoj situaciji, podsete na nas same, u lepoti nekog životnog opšteg mesta ili u rastu želje za nečim što treba dosegnuti da bi nam svet izgledao savršen i skrojen baš po našoj meri. 
Ne treba zanemariti ni očiglednu intenciju, često prisutnu kod ovog pisca, da priče budu i način da se ostvari i poneki edukativni momenat. U nekolicini priča iz ovog rukopisa, glavni junaci su životinje, tako da je prisutna i sličnost sa basnama. Čak je jedna od poznatih basni (Cvrčak i mrav) prekomponovana i napisana u duhu obrazovne intervencije. Takav pristup je koristan za dete koje u ulozi čitaoca voli da uspostavlja unutrašnji polemički odnos između novog i ranije stečenog znanja.
Naposletku, u dubokoj uverenosti da će deca veoma uživati u ovim pričama, možemo zaključiti da u svojoj punoj stvaralačkoj zrelosti pisac Jovica Đurđić, ostvarujući visoke estetske domete, ostaje veran svom poetičkom prosedeu koji ga je doveo u red naših značajnih stvaralaca književnosti za decu.

Dejan Aleksić 

UZBUDLJIVE PRIČE O OBIČNOM
(Nad zbirkom priča za djecu Kalina i morski konjic Jovice Đurđića)

Kalina je otputovala na more, narazgovarala se sa morskim konjicem i stigla pravo u – književnost. Među svoje vršnjake koji vole knjigu. I, sudeći po šesnaest priča uvrštenih u zbirku koju upravo držite u rukama, tu će zasigurno ostati; možda i na moru, ali u književnosti sasvim sigurno. Nikako sama, nego sa svojim drugarima, lijepo i uvjerljivo izvajanim junacima priča koje će privući najmlađe čitaoce, ali i njihove mame i tate, posebno bake i deke, koji će poželjeti da ih čitaju zajedno sa svojim unucima.
Jovica Đurđić, u zbirci Kalina i morski konjic, nalazi uzbuđenje i tamo gdje ga naoko nema. U putovanju vozom i pogledima kroz prozor vagona, u nijemom razgovoru Kaline i dječačića koji sjedi u istom kupeu. Vrlo uzbudljiv može biti i susret dva smiješka, Prvog i Drugog, Laurinog i Sinišinog, kada se stope u jedan, dajući smisao ljetu koje u životu djece zna i te kako biti dosadno. Naravno ako se, kao u priči Dva smiješka, tokom ljetnog raspusta i odmora ne sretnu ozareni smiješci i ne pohrle jedan drugom u zagrljaj, ostajući istovremeno na licima djevojčice i dječaka kojima pripadaju. Ne moraju to nužno biti smiješci da bi priča naprosto bujala od uzbuđenja. Mogu to biti i flasteri na Katalininim i Danilovim koljenima, sami po sebi nedovoljni za priču, ali u piščevoj uzburkanoj mašti svakako povod za zanimljivo prozno tkanje.
Šta se sve može dogoditi kada se izgubi jedno svijetloljubičasto dugme? Svašta. Može, recimo, za sva vremena ostati u prašini, može neko na njega stati i smrviti ga u prah, može odskočiti s puta i zauvijek ostati pod nekim grmom. Srećom po mladog čitaoca, pisac Jovica Đurđić to ne dozvoljava. On i oko toga plete i veze zanimljivu priču, dajući nenametljivo izgubljenom dugmetu i karakteristike djevojčice s čije haljinice se otkinulo, čime i jednu svakidašnju situaciju oplemenjuje bajkovitim obilježjima. Poput dugmeta i sasvim obični džepni nožić može biti povod za priču o stricu i njegovoj ljubavi, kao što će nešto drugo postati podstrek da se ispriča priča o ujaku. Berba lipovog cvata za čaj, povezana sa dolaskom djevojčice Ene kod bake na selo, takođe daje krila pripovjedaču da ispriča dirljivu ljubavnu priču prema kojoj nijedan čitalac, bez obzira na starosnu dob, neće ostati ravnodušan.
Pa onda, znate li šta se može dogoditi kada djevojčica Ana sretne bubamaru i kada poželi da i ona ima haljinicu na tufnice? Kako se u Đurđićevoj književnoj radionici tek tu razbukta mašta i kako on vješto, a nenametljivo, povede čitaoca u izmaštani svijet u kome i ono stvarno dobija lelujave oblike, da bi se, kad za to dođe vrijeme, vratilo u ono što jeste.
A znate li kakva vragolanka može biti djevojčica koju u kampu na morskoj obali svi jednostavno zovu tako po njenoj osnovnoj osobini – Vragolanka? Ne znate? Saznaćete kada pročitate baš tako naslovljenu Đurđićevu priču i kada se još jednom uvjerite da ovaj pisac piše onako kako biste i vi pisali da se prihvatite pera, odnosno da on pronalazi svakodnevne doživljaje i događaje iz života, ali da ih zna tako ispričati da oni u priči ne izgledaju baš svakidašnji.
Može li mladi čitalac zamisliti kako se osjeća strašilo Poderanko kada mu nabujala rijeka odnese Poderanku u koju je zaljubljen? Ili, znamo li zašto bubamara ima haljinicu na tufne? Šta čini mačak kad mu se zamrse brkovi? Kakva je međusobna veza između lava Dobrivoja i vjeverice Žakline Vrtirepke? Zna li neko kako spora kornjača Kora može za kratko vrijeme stići do Galapagosa i obići više od pola svijeta? Kako li se osjeća cvrčak koga su neopravdano u basni oklevetali da je lijen i da cijelog ljeta samo svira a zimi gladuje i moli da mu neko udijeli zalogaj hrane, mada je istina sasvim drugačija (jer cvrčak nikada i ne dočeka zimu)?
Mnogo je pitanja u Đurđićevoj zbirci priča Kalina i morski konjic i, što je značajnije, mnogo je odgovora na ta pitanja. Ali, ti odgovori nisu onakvi kakvi su u školskim udžbenicima. Oni su duhoviti, maštoviti, zanimljivi, katkad bajkoviti. Čitaju se u dahu i nisu konačni, ostavljaju čitaocu mogućnost dopričavanja svake priče, što je odlika samo dobre literature, naročito za mlađu čitalačku publiku.
Jovica Đurđić u svojim pričama daje lijepe opise pejzaža, naročito mora i morske obale, zatim opise događaja, doživljaja, situacija i psihičkih preživljavanja. On stvara žive literarne likove, pa nam se učini da su djevojčice i dječaci o kojima priča u književnost stigli iz našeg dvorišta, da ih svakodnevno susrećemo i divimo se njihovim dosjetljivostima koje su uvijek više igra nego pravi nestašluci. Rečenica mu je kratka i jezgrovita, a rječnik bogat i primjeren uzrastu čitaoca kome namjenjuje svoje priče.
Sve u svemu, Kalina i morski konjic je knjiga kojoj treba poželjeti dobrodošlicu, a ona će sama sebi prokrčiti put do čitaoca. I, sasvim je sigurno, neće ga ostaviti ravnodušnog. Kada dođe do posljednje stranice, poželjeće da se nekim pričama vrati, da ponovo zaroni u onu uvjerljivo opisanu ljetnu atmosferu u primorskom gradiću, da se bućne u toplu vodu, da sa dragom djevojčicom ili dragim dječakom popriča u sjenci stogodišnje masline, da – poput Toma Sojera i Haklberija Fina, dobro nam znanih junaka Marka Tvena – zaviri u onu tajnovitu dvorišnu kućicu iz priče Ostava za starudiju, ne bi li doživio tako željenu avanturu. Šta više jednoj knjizi treba da bi bila prihvaćena?

Ranko Pavlović

(Knjizevnost.org)