> Vrijedi li u vremenima krize pisati i objavljivati knjige?
> Treba li pisac imati po jedno izdanje za svaku zemlju u bivšoj Jugoslaviji?
> Koja je uloga književnosti u obrazovanju?
> Pisati ili ne pisati, to je pitanje? Zašto pisati, zašto ne pisati?
> Postoji li uopće regija i za što je ona eufemizam?
> Što je regionalna suradnja?
> Tko su današnji mladi pisci u Sarajevu, Splitu ?
> U kojem su odnosu danas mediji i marketing i može li književnost opstati bez njih?
Tribina će se održati u srijedu, 6. listopada u 20 sati, u Gradskoj kavani Central (Pjaca)
Lamija Begagić
rođena je 1980. godine u Zenici. Živi u Sarajevu, a u Splitu boravi kao gošća na rezidencijalnom programu za pisce u organizaciji splitske Udruge Kurs.
Studirala je na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta. Urednica je dječijih magazina Kolibrić i Palčić.
Uređivala je književni web-magazin Omnibus, Književni žurnal, te tinejdžerski magazin 5Plus. Piše za djecu i odrasle.
Redovna je suradnica na portalu e-novine i u Književno-propagandnom kompletu Beton.
Na natječaju Ekran priče_02 osvojila je prvu nagradu za priču “Dvadeset i sedam”
Dobitnica specijalne nagrade Fondacije Farah Tahirbegović za doprinos razvoju izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture.
Dvije knjige („Godišnjica mature“ i „Jednosmjerno“) , kao i mnoštvo kratkih priča objavljivanih po raznim zbornicima i časopisima,
nagrađivanih raznim prestižnim nagradama, dojmljivi su trag koji iza sebe ostavlja Lamija Begagić,
autorica mlade generacije bosanskohercegovačke literarne scene, gošća i stipendistica našeg programa Writers in residence.
“Godišnjica mature” (2006.), uvodi zapanjujućom brzinom u svijest i realitet Lamijine generacije, ratnih đaka, koji obilježavaju virtualnu godišnjicu svoje mature.
Kroz 24 priče, spretno i duhovito vodi kroz sudbine, ne banalizirajući i ne gnjaveći nas nepotrebnom patetikom.
Posljedice rata, bol, protest, bijes i tuga, izlaze sami ispod površine neispisanog (… postoji reč koja vredi tek kad se odćuti).
Pojedinačne priče bivših đaka tvore razrednu cjelinu, pa Godišnjica mature i nije zbirka kratkih priča već, kako je u svom osvrtu nazvao T. Pančić – to je pripovjedni vijenac.
Filigranska pročišćenost izraza, briga o svakoj upisanoj rečenici i umiješnost baratanja pažljivo odvaganim riječima, nastavlja se kao pravilo i u drugoj Lamijinoj knjizi
„Jednosmjerno“, pa u njoj nailazim na Lamijinu Transabecedu u kojoj npr. opisuje vlak kao:
VOZ – neobična metalna gusjenica kojoj, na ovim prostorima, s godinama opada broj vagona a raste broj sati provedenih u putovanju.
Za devetnaest godina, dužina putovanja od Sarajeva do Beograda porasla je sa 7 na 10 sati, dok je broj vagona opao sa 15 na 3. Voz je tako drugo ime za napredak u BiH.
Ili na opis Beograda: – Grad. Sumoran i težak. Nesposoban podnijeti vlastitu veličinu, kako povijesnu, tako i geografsku. Silovan, pod pritiskom, u grču i uvijek na korak do kataklizme.
Više o Lamijinom literarnom radu, možete čuti na slijedećoj Traduki Tribini
Edi Matić
