Izvor: filozofskimagazin
Rodila sam se 11./23. lipnja 1889. godine kod Odese (Bol’šoj Fontan). Otac mi je u to vrijeme bio umirovljeni mornarički inženjer-mehaničar. Kao jednogodišnje dijete dovezli su me na sjever – u Carsko Selo. Ondje sam živjela do šesnaeste godine.
Moje su prve uspomene – carskoselske: zelena, vlažna ljepota parkova, pašnjak, kamo me dovodila dadilja, hipodrom gdje je skakala mala šarena ždrebad, stari kolodvor i još ponešto, što je ušlo naposljetku u “Carskoselsku odu”.
Svako sam ljeto provodila kod Sevastopola, na obali Strelecke buhte, i ondje sam se sprijateljila s morem. Najsnažniji je dojam tih godina – drevni Hersones, uz koji smo živjeli.
Čitati sam učila po slovnici Lava Tolstoja. S pet godina sam, slušajući kako učiteljica podučava stariju djecu, također naučila govoriti francuski.
Prvu sam pjesmu napisala s jedanaest godina. Za mene stihovi nisu počeli od Puškina i Ljermontova nego od Deržavina (“Uz rođenje djeteta-purpuronosca”) i Njekrasova (“Mraz, crveni nos”). Te je stvari moja mati znala napamet.
Pohađala sam Carskoselsku žensku gimnaziju. U početku loše, zatim znatno bolje, ali uvijek nerado.
Godine 1905. moji su se roditelji rastali i mama je s djecom otputovala na jug. Cijeli smo godinu proživjeli u Eupatoriji, gdje sam išla u pretposljednji razred gimnazije, tugovala za Carskim Selom i pisala velike količine bespomoćnih stihova. Odjeci revolucije 1905. godine teško su se probijali do odsječene od svijeta Eupatorije. Posljednji sam razred pohađala u Kijevu, u Funduklejevskoj gimnaziji, koju sam i završila 1907. godine.
Upisala sam se na pravni fakultet Višeg ženskog veleučilišta u Kijevu. Kada je trebalo učiti povijest prava i latinski, ja sam bila zadovoljna; kada su bili na redu čisto pravni predmeti, ohladnjela sam se za studij.
Godine 1910. (25. travnja, po starom kalendaru) udala sam se za N. S. Gumiljova i na mjesec dana smo otputovali u Pariz.
Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bila posve završena (Boulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao: “A to su vaši socijaldemokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici”. Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-culottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées). Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika. Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.
Doselivši se u Peterburg, studirala sam na Visokom povijesno-književnom učilištu Rajeva. U to sam vrijeme već pisala stihove koji će ući u moju prvu knjigu.
Kada su mi pokazali korekturu “Škrinje od čempresovine” Innokentija Annenskog, bila sam zadivljena i čitala sam je, zaboravivši sve na svijetu.
Godine 1910. javno su označili krizu simbolizma i novi pjesnici više nisu težili tome pravcu. Jedni su otišli u futurizam, drugi u – akmeizam. Skupa s mojim drugovima iz Prvoga Ceha pjesnika – Mandeljštamom, Zenkevičem i Narbutom – postala sam akmeistkinjom.
Godine 1912. izašla je moja prva zbirka pjesama “Večer”. Tiskano je samo tristo primjeraka. Kritika mu je bila blagonaklona.
Prvoga listopada 1912. rodila sam svoga jedinca Lava.
U ožujku 1914. izašla mi je druga knjiga “Brojanice”. Dosuđeno joj je samo šest tjedana života. Početkom svibnja peterburška je sezona počela zamirati, svi su se pomalo razilazili. Ovog puta rastanak s Peterburgom se pokazao vječnim. Nismo se vratili u Peterburg, nego u Petrograd, iz XIX. stoljeća smo upali ravno u XX, sve je postalo drukčije počevši od oblika grada. Činilo se da knjižica ljubavne lirike jednog početnika ima potonuti u svjetskim događajima. Vrijeme se rasporedilo drukčije.
Svako sam ljeto provodila u bivšoj Tverskoj guberniji, petnaestak vrsta od Bežecka. To nije slikovito mjesto: brežuljkasta polja izorana na jednake kvadrate, mlinovi, močvare, osušene baruštine, kapijice, žita, žita… Ondje sam napisala puno stihova “Brojanica” i “Bijelog jata”. “Bijelo jato” je izašlo u rujnu 1917. godine.
Prema toj su knjizi nepravedni i čitatelji i kritika. Zbog nečega se drži da je imala manje uspjeha nego “Brojanice”. Ta se zbirka pojavila u još gorim okolnostima. Promet je zamirao – knjigu je bilo nemoguće poslati u Moskvu, posve je rasprodana u Peterburgu. Časopisi su se gasili, novine također. Zato, za razliku od “Brojanica”, “Bijelo jato” nije imalo bučni tisak na svojoj strani. Glad i rasulo su se povećavali svakog dana. Začudo, te se okolnosti danas ne priznaju.
Poslije Oktobarske revolucije radila sam u knjižnici Agronomskog zavoda. U 1921. izašla mi je zbirka “Trputac”, a dogodine 1922. knjiga “Anno Domini”.
Otprilike sredinom dvadesetih godina počela sam se usrdno i s velikim zanimanjem baviti arhitekturom staroga Peterburga i proučavanjem Puškinova života i djela. Kao rezultat mojih puškinoloških studija nastala su tri moja rada – o “Zlatnom pjetliću”, o “Adolfu” Benjamina Constanta i o “Kamenom gostu”. Svi su svojedobno i tiskani.
Radovi “Aleksandrina”, “Puškin i Nevsko primorje”, “Puškin u 1928. godini”, kojima se bavim skoro dvadeset posljednjih godina, ući će, očito, u knjigu “Puškinova pogibija”…
Domovinski rat 1941. zatekao me u Lenjingradu. Krajem rujna, već u vrijeme blokade, odletjela sam zrakoplovom, u Moskvu.
Do svibnja 1944. živjela sam u Taškentu, žudno čekala vijesti o Lenjingradu, o bojišnici. Kao i drugi pjesnici, često sam nastupala u bolnicama, čitala pjesme ranjenim vojnicima. U Taškentu sam prvi put spoznala što je to vreli žar, sjena drveća i zvuk vode. A još sam shvatila što je to ljudska dobrota: u Taškentu sam puno i teško bolovala.
U svibnju 1944. godine doletjela sam u jesensku Moskvu, već punu radosnih nada i čekanja skore pobjede. U lipnju sam se vratila u Lenjingrad.
Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna…
Odavno su me zanimala pitanja umjetničkog prevođenja. U poraću sam puno prevodila. Prevodim i danas.
Godine 1962. završila sam “Poemu bez junaka”, koju sam pisala 22 godine.
Prošle zime, uoči Danteova jubileja, ponovno sam čula zvukove talijanskoga govora – boravila sam u Rimu i na Siciliji. U proljeće 1965. godine putovala sam u Shakespeareovu domovinu, vidjela britansko nebo i Atlantik, našla stare prijatelje i upoznala se s novima, još jednom posjetila Pariz.
Nisam prekidala pisati stihove. Za mene je u njima – moja veza s vremenom, s novim životom moga naroda. Kada sam ih pisala, živjela sam onim ritmovima, koji su zvučali u herojskoj povijesti moje zemlje. Sretna sam da sam živjela u tim godinama i vidjela događaje kojima nije bilo ravnih.
1965.
Iz knjige Tri jeseni, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2007
