O Cepuševoj karijeri se manje-više skoro sve zna iz mnogobrojnih autobiografskih proznih djela koje se neprestano prepliću tvoreći sve veći mozaik njegove bogate glazbene ostavštine i cjelog niza informacija iz prve ruke. On se ovdje fokusirao na 80-te i kao malo do sada mimoišao striktni autobiografski kontekst, barem djelomice pišući više o nekome drugome, a ne isključivo o sebi.
U principu, ovo je priča o prvim celjskim hard rock/ heavy bendovima CELJSKI GROFJE i PHENIX kojima se divio, te sticajem okolnosti, zbog odlaska Dade Krstića još kao srednjoškolac sredinom 1984. (16.07.) postao basistom ovih potonjih koji su trajali do konca 1985. i razišli se zbog osobnih nesklada i glazbenih razmimoilaženja. Već kada i praktički nisu postojali, početkom 1986. su otišli u Rogatec, tada jedan od najboljih i najrazvikanijih slovenskih studija i snimili dvije pjesme “Vietnam” i “Odhod v raj”, a široki auditorij je tek tada saznao za bend koji se obilato ispucao na mnogim koncertima vrlo rano shvativši da nema dugoročniji prosperitet.
Cepuš po običaju piše sažeto, jednostavno, razumljivo i informativno obuhvativši osim najvažnijih događaja i mnogo sporednih pikantnosti i detalja, pa i nekih komičnih situacija kada su suvlasnici jedne kuće gdje su pokušavali imati probu isključili struju već nakon što je Iggy (Igor Zelenović) udario po gitari, a Franc (Franz Podgoršek) po bubnjevima jer im rock glazba nije bila nimalo simpatična. Opisi su jezgroviti, posebno lokacije koje su se stubokom promjenile od tih vremena, te pogotovo dojmovi i atmosfera s brojnih koncerata. Zanimljivo je da su Phenix praktički redovito rasturali masu ljudi u publici, pogotovo u svome gradu, no nakon svega 12 mjeseci odsustva zbog svirki po Sloveniji (čak su bili i predgrupa Bajagi) i nekih privatnih stvari, Cepuš se prisjeća kako je njihov jedan od posljednjih nastupa na tradicionalnoj Sončnoj Rock Fešti u Sevnici bio vrlo slabo popraćen osjetivši znatnu promjenu i kod publike, a i u samoj ‘kemiji’ benda. Inače, pjesma “Vietnam” izvedena je i na TV Zagreb 1989., ali u verziji Veronique, Cepuševog benda nastalog 2 godine nakon razlaza Phenix.
Knjižica je jedna od njegovih najopširnijih do sada (120 stranica), sadrži mnoštvo podataka i sjetnih uspomena, nekih i ne osobito prijatnih saznanja kako funkcionira show-biz o prvim proživljenim managerskim makinacijama (menageru Bati su poklonili prepjev Lepe Brene “Bato, Bato ti si naše blato”), ali i svjesnog antagonizma generacijskog jaza i sukoba s lokalnom alternativnom scenom koja heavy bendove nije smatrala dijelom svoje subkulture. Tiraž iznosi svega 200 komada i nema sumnje da će biti razgrabljen jer navodi gotovo isto toliko glazbenika i ljudi koji su na bilo koji način povezani uz scenu Celja i šireg konteksta iz tog perioda. Dokumentirano je i s brojnim slikama, te svakako ide u prilog njegove autorske i sviračke karizme koja je kasnije rezultirala s hiperaktivnom produkcijom u mnogim žanrovima.
horvi // 25/02/2015
www.terapija.net
httpv://www.youtube.com/watch?v=20SLgePfFbY
(by Barezi)
