Časopis Time već se dugo smatra barometrom procesa i događaja u SAD-u, bili u pitanju društveni fenomeni, politika, kultura, tehnologija ili zdravlje.

Pretilost, kolesterol, terorizam, Google, sve je te teme Time otvarao na naslovnicama. Po broju fotografija američkih predsjednika koje je objavio mjerila se uspješnost njihovih mandata. Tako je, čim se 12. kolovoza 2010. na naslovnici Timea pojavila njegova slika, bilo jasno da će Jonathan Franzen momentalno postati zvijezda. Franzen je i prije bio poznat, osvajao je prestižne nagrade za “Korekcije”, imao je bestseler, ali na ulici ga ne bi prepoznalo puno ljudi. Nakon naslovnice Timea i velikog članka koji u tom broju potpisuje Lev Grossman, Franzen je dio imaginarija američkih idola.

Novog Velikog američkog pisca stvorili su mediji. Baš kad je vodeći knjižarski lanac Barnes&Noble najavio da će morati zatvoriti mnoge svoje knjižare, a mnogi neovisni knjižari već bili nestali s tržišta, Time je objavio naslovnicu i priču o Franzenu. Vjerujem da Time u ovom slučaju nije išao toliko za onim što se događa u središtu američke kulture koliko je pokušao spasiti njezin esecijalni dio, knjigu, a možda i samoga sebe, jer i mnogi časopisi propadaju.

Karijera Veliki pisac

Bitka je to za očuvanje tiskane riječi na najefikasniji način – kroz kult ličnosti. Amerikanci su uvijek ismijavali diktatorski kult ličnosti u SSSR-u, Iraku, Kini, Rumunjskoj, Jugoslaviji… ali malokoja druga nacija na zemlji toliko ovisi o kultu ličnosti u svim područjima djelovanja. Sport postaje opsesija kad se pojavi kultna osoba da ga podigne. Sjetimo se Michaela Jordana u košarci, Johna McEnroea u tenisu, Tigera Woodsa u golfu, Petea Rosea u bejzbolu; isti je slučaj i s glazbom – s Elvisom, Dylanom, Johnyjem Cashom. Književnost je doživjela pad djelomično i zato što nije uspjela stvarati kultne ličnosti koje bi nadomjestile Nabokova (jednom objavljenog na naslovnici Timea), Salingera (također), Johna Updikea (dva puta na naslovnici) ili Normana Mailera (jednom), ili, na koncu, Toni Morrison (jednom).

John Updike je mrtav, Toni Morrison je zvijezda politički korektne inteligencije, ali nije ušla u standardnu literaturu većine bjelačke i latinoameričke populacije u SAD-u. Philip Roth, koji nikada nije izišao na naslovnici Timea, po meni bi bio bolji kandidat za kult ličnosti, ali je star i lošeg zdravlja. Pred Franzenom je, u njegovoj 51. godini, potencijalna budućnost Velikog američkog pisca.

Šteta što je Francuz

Uz aroganciju uvjerenja da je njihova suvremena literatura najbolja, Amerikanci su oduvijek patili od kompleksa manje vrijednosti da nisu dali Veliki roman, ništa što bi se mjerilo s “Ratom i mirom”, “Braćom Karamazovima”, Sajmom taštine”, “U potrazi za izgubljenim vremenom” ili “Limenim bubnjem”. Moglo bi se raspravljati o tome jesu li Rothova “Američka idila” (u kojoj se bavio terorizmom davno prije nego što je to postao središnji američki problem) ili “Continental Drift” Russella Banksa Veliki američki romani. A ovu su Franzenovu knjigu kao takvu pomazali mnogi, uključujući New York Times Book Review, u kojem je specijalno glavni urednik napisao recenziju. Ne znam je li se Franzen zamarao time piše li veliki američki roman ili ne, ali zanimljivo je da njegov protagonist čita “Rat i mir” i pomalo se referira na njega. Roman počinje u književnoj scenografiji, na Aveniji Summit u St. Paulu, gdje je rođen Fitzgerald. Roman je pisan širokim potezima, priča o nukleusu jedne obitelji kroz tri generacije i sociopolitičkom spletu u kojemu žive.

Snaga u gracioznosti

Po svojoj strukturi to je obiteljski roman, kao “Buddenbrookovi”, samo s američkom obitelji, što znači da je nukleus manji, ali se to kompenzira društvenim životom, prijateljstvima, preljubom i poslovnim partnerstvima kroz koja se mreža širi da bi obuhvatila mnoge likove. Snaga romana je gracioznost kojom se kreće od lika do lika i time ih razvija i intimizira s čitateljem pa oni postaju i više od likova – postaju ljudi s kojima živimo dok čitamo roman. Franzen tu dostiže Hemingwayevo načelo karakterizacije – Hemingway je govorio da ne radi s likovima, nego s ljudima. Štoviše, mnogi su psiholozi i analitičari primijetili da volimo čitati romane jer volimo provoditi vrijeme u intimnom društvu zanimljivih ljudi. U stvarnom životu ljudi nam obično ne otkrivaju svoje tajne i intimne misli, ali u mnogim romanima to čine. Izloženiji su nam nego pacijent u psihijatrijskoj ordinaciji. Slušamo njihove unutarnje monologe, otkrivamo sumnje, nesigurnosti, seksualnu privlačnost i iskušenja nekoliko protagonista. I baš kao u psihoterapiji, seks je glavni energizator. Patty Berglund, lik u središtu prvog dijela romana, na jednom je tulumu silovao mladi bogataš, ali je optužnica protiv njega odbačena jer je iz utjecajne obitelji. Patty privlači roker, ali se ipak udaje za njegova mirnijeg prijatelja, dok nju, pak, obožava lezbijka. Njezin sin, Joey, sa 11 godina se seksa sa 12-godišnjakinjom iz susjedstva, što uzbuni obje obitelji.

Zaplet Danielle Steele

Dvadeset godina kasnije, kad je već alkoholičarka, Patty ispunjava san da spava s rockerom Richardom Katzom, polužidovom koji sliči Gadafiju. Na neki je način riječ o zapletu iz romana Danielle Steele, o romansi natopljenoj seksom. Ali u isto je vrijeme to i književno djelo, s puno političke kritike, psiholoških poremećaja i psihoterapije i alkoholizma i drogiranja, te kulturna kritika načina na koji živimo u predgrađima, na koji konzumiramo planet, pa u njemu ima pomalo od svakoga. (Tako sada živimo, stoji u opremi članka u Timeu. Franzen pokazuje Amerikancima kako danas žive, stavlja pred njih golemo ogledalo, kao da do sada to nismo znali). Glavni motiv romana, prema njegovu naslovu, trebala bi biti sloboda, a ona to na neki način i jest. Koliko smo danas slobodni da se jebemo okolo? Koliko smo slobodni da guramo demokratski cilj očuvanja okoliša? Koliko smo slobodni od droge i alkohola ili smo slobodni upravo zahvaljujući njima? Ali mislim da je američki seks glavna tema romana više nego sloboda.

Franzen o braku

Ako ste osoba koja nikad ne bi čitala erotski ljubić, takvi elementi će vas ipak uvući u ovaj roman i draškati da čitate dalje. Hoće li se konačno puknuti li neće? Velik dio tenzije razvija se upravo oko toga. I ako se puknu, hoće li ih muževi, žene i prijatelji otkriti? Hoće li uništiti svoj brak i stvoriti novi? Ispada da su američki brakovi i američke obitelji izdržljive zvijeri, unatoč visokoj stopi razvoda. Premda nikad nije imao dijete i živi nevjenčano sa svojom djevojkom, Franzen o braku kaže: “Brak je možda glavna prizma za raščlanjivanje svijeta na smislene sastavnice i prije ili kasnije u životu, na ovaj ili onaj način, moramo dobiti djecu”. Zvuči kao da želi dijete da bi mogao bolje pisati o životima Amerikanaca. Pao je u iskušenje, rekao je u jednom intervjuu, da posvoji iračku siročad. Moram priznati da sam zbunjen oko literarne vrijednosti romana. Da, uživao sam u čitanju: bilo je zabavno s tim ljudima, od kojih mnogi nalikuju ljudima koje znam, i dijalog ni trenutka nije zamirao. Franzenovi ljudi pričaju prirodno, duhovito, pa gotovo da nema dosadnog momenta. Svaki dijalog je kao ping-pong pa iako nije realno da su baš svi duhoviti (posebno ne u Americi, gdje umijeće razgovora izumire), zabavno je čitati ih. Franzen navodno svoje dijaloge uređuje tako da ih nekoliko puta čita naglas i izbacuje suvišne riječi, a i smjerno prati mladenački sleng.

Elementi Dallasa

Da, roman je svojevrsni bazar s elementima “Sajma taštine”, za svakog ponešto – pa podsjeća na sapunice tipa “Očajnih kućanica”, “Dallasa” ili “Strasti”. Nema u njemu puno književne finese u smislu jezika ili eksperimentiranja. Pripovijedanje je čvrsto i više-manje kronološko, u stilu 19. stoljeća, jezik je elegantan, ali primarno funkcionalan – ne privlači pažnju stilističkim pretjerivanjima i eksperimentiranjem. U tom je smislu čak i John Updike veći eksperimentator, sa svojim dugim rečenicama punima slasno biranih pridjeva i priloga. A Franzenov najbolji prijatelj David Foster Wallace svakako je eksperimentirao pišući “Infinite”. Jest, golemi roman toka svijesti pun meditacije, filozofskih fusnota, znanstvenih podataka i etimološke zaigranosti. By the way, kad se Wallace prije dvije godine ubio jer je patio od teške depresije, Franzenu je žalovanje dalo dodatnu energiju da završi “Freedom” nakon devet godina pisanja. Pitam se bi li Franzen trebao svom prijatelju objasniti neke stvari o tome kako funkcionira da je ovaj još živ (njegov prethodni roman “Korekcije” pokazuje puno više rada na jeziku, kao da se Franzen natjecao s prijateljem u dugim rečenicama i odabiru neobičnih riječi). Nikad nisam upoznao Franzena iako sam ga vidio na predavanju Susan Sontag u New Yorku, jer ga je ona pozdravila na kraju predavanja. Čovjek očito ima dobre veze. Ali dobro sam poznavao Fostera Wallacea i uživao u razgovorima s njim, koji su, baš kao i njegovo pisanje, bili puni igre riječima. Franzen nadilazi osobno kroz svoju zabrinutost ekologa. Patty je udana za Waltera, koji je odvjetnik i purist u ekološkim stavovima. Usred hladnih zima u Minnesoti vozi se na posao biciklom i na sebe preuzima odgovornost za zaštitu ptičjeg pjeva. Želi pokrenuti kampanju protiv kućnih mačaka uvjeren da mačke u Americi ubijaju gotovo milijardu ptica godišnje. Umjesto toga, organizira azil za divlje životinje u Zapadnoj Virginiji da bi zaštitio plavog cvrčića, pticu pjevicu koja nije ni na listi ugroženih vrsta. Da ironija bude veća, taj humanitarni projekt zaustavi operaciju koja bi ogolila vrh planine za gradnju naselja i oslobodi šumu za ptice, ostavi 200 obitelji bez doma, a financiraju ga prijatelji predsjednika Busha. Franzen, strastveni promatrač ptica, tu zadivljujuće duboko zaviruje u moguće posljedice pretjerane ekološke gorljivosti – u kojoj je čovjek kolateralna žrtva.

Jadne mačke i stabla

Na mačju nesreću, roman je postao bestseler. Čak je i Oprah pozvala Franzena u svoj show. Kad su izašle “Korekcije”, a ona ih odabrala za predstavljanje, Franzen se žalio da mu je to neodvoljno ugledno, pa je Oprah povukla tadašnji poziv u show. E, sad ima roman koji nije ni elitistički ni masovan. Ima dovoljno širok zahvat za oba teritorija i dovoljno seksa da se proda. Vrlo brzo se prodaju milijuni primjeraka i ljudi ga čitaju, što je divno vidjeti u vrijeme kad knjizi sve češće pišu epitafe i skladaju pogrebne marševe. Ali ne, on definitivno nije dobra vijest za mačke. Jer ako se zamislite nad činjenicom da one ubijaju toliko ptica, onda jao mačkama, a bogme i stablima jer je svaki tvrdi uvez “Freedoma” cigla celuloze. Kako god, novi kult ličnosti je rođen.

jutarnji.hr