No, u narednim redcima neće biti govora o briljantnim dosezima ovog velikog znanstvenika. Iako sam imao sreće da u najranijoj mladosti na polici s knjigama nađem djelo čudnovatog formata pod imenom Nomadi ljepote, nad kojim sam bdio mjesecima nakon toga, baš kao što sam imao sreće i da mnogo godina kasnije uživo slušam kako govori ovaj veliki književni znalac i čovjek koji je moćnom gestom strgnuo ideološku plahtu pod kojom se skrivena nalazila zgrada ruske avangarde te je prikazao kulturnoj Europi, moja uspomena na Aleksandra Flakera, na žalost, mnogo je mračnija. Zato što govori o svima nama, i našem odnosu prema onome što vrijedi. A malo je toga zaista vrijednog.
U povijesti hrvatskih javnih televizija u proteklih dvadeset godina bilo je mnogo neslavnih trenutaka, zapravo toliko mnogo da je većina političkih časopisa još sredinom 90-ih počela zapošljavati kolumniste, mahom ne previše talentirane skribomane koji su se na posljednjim stranicama bavili groznim televizijskim trenucima, na kojima su tako i sami izgradili vlastito ime i prezime dajući emisijama nekakve kaktusiće i kukuruziće. No, u posljednjih nekoliko godina niti jedna televizijska farsa nije bila toliko degutantna i to na toliko mnogo nivoa kao kad su se novinari televizijske trash emisije pod nazivom Red Carpet krajem 2007. godine okomili na izložbu ‘Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti’ povjesničara umjetnosti Zvonka Makovića. Novinarka te emisije, stanovita Ana Vela, očito velika stručnjakinja za avangardnu umjetnost tada je napala Zvonka Makovića i njegovo viđenje avangardnih tendencija u hrvatskoj umjetnosti. Nezaboravni su kadrovi u kojima se u krupnom planu izmjenjuju djela hrvatskih slikara dok glas koji obično komentira što su tog tjedna obukle Pišek, Tušek i Sopek govori “Zar je ovo avangarda?, Misli li hrvatska publika da je ovo avangarda?, A ovo?”.
Nakon emitiranja te neslavne emisije nastala je nekakva uznemirujuća afera u koju su se uključili razni likovi, a u sljedećoj emisiji novinari i urednici Red Carpeta toliko su se bili osilili da su odlučili potkrijepiti svoje sumnje u ispravnost kategoriziranja određenih djela avangardom uključivši u raspravu druge relevantne faktore i stručnjake za avangardu. Tako je ‘hrvatska javnost’, odvratan konstrukt kojeg je upravo ta emisija voljela koristiti kao nekakav imaginarni nijemi element u ime kojeg njihovi novinari govore, na koncu mogla čuti mišljenja o avangardi svakojakih likova hrvatske estrade, među kojima su najglasniji bili Alka Vuica, i, posebno zanimljivo, Aleksandra Grdić, koja je imala najviše zamjerki na Makovićev katalog izložbe o avangardi u Hrvatskoj.
Sve to skupa promatraču je u početku možda i moglo izgledati kao fantazmagorija ili puka tlapnja, medijska zona sumraka u kojoj se skupina priprostih novinara koji prate dnevne aktivnosti Mucala, Popularnog Joleta, psa Frika i Mister Dilera, uz kakti ironijski odmak, toliko osokolila i osjetila svemoćnom da su odlučili zaći i na područje kulture, i to ne obične kulture, nego ni manje ni više nego avangarde. No, potom je uslijedio trenutak koji je, barem u očima autora ovog teksta, ostao zapečaćen kao jedan od najodvratnijih televizijskih trenutaka od hrvatske samostalnosti, još od vremena početka 90-ih kad su na Dnevniku danas ugledni voditelji emisija čitali imena i prezimena Srba koji su, po njihovim saznanjima, protiv samostalne i suverene hrvatske države i koji kuju planove protiv domovine. Taj trenutak sastojao se od dovitljivog komentara autora priloga koji je postavio pitanje jednom starijem gospodinu, posjetitelju izložbe starom oko 85 godina koji očito nije dobro čuo pitanje pa je odgovorio ponešto drugačije od onoga što je osoba koja mu je nabila mikrofon na usta htjela čuti. Nakon što je taj posjetitelj izložbe, koji je u emisiji bio potpisan imenom Aleksandar Flaker, rekao što je imao za reći uslijedio je zajedljivi komentar novinara da eto kakvo je stanje u proučavanju hrvatske avangarde jer da ni navodni stručnjaci zapravo ne znaju o čemu pričaju. Taj bezobrazni prilog novinara emisije kojoj su svijetle točke gole vijesti i komentari o modi hrvatskih starleta od strane nekakve osobe koja se predstavlja imenom Fashion Guru jedan je od najstrašnijih trenutaka čak i emisije Red Carpet.
Na stranu bezobrazno i nepristojno ismijavanje čovjeka u devetom desetljeću života, činjenica da si ljudi dopuštaju docirati jednom od najvećih europskih stručnjaka za avangardu zaista je toliko nevjerojatna da čak nije niti izazvala posebne komentare, budući da ljudi naprosto nisu imali što reći na takvu sramotu. Što zapravo i reći na to?
Ljudi koji su tada javno ismijali gospodina Aleksandra Flakera vjerojatno nisu imali pojma koga to ismijavaju, a ako su nešto o njemu i znali vjerojatno ih nije bilo briga. Nije ih bilo briga što je riječ o jednom od prvih autora u svijetu, a svakako u Europi, koji se, služeći se dosezima tadašnje teorije književnosti, pozabavio golemom građevinom ruske avangarde, koja je desetljećima prije toga zbog ideoloških razloga bila prešućivana, i osuđena na damnatio memoriae. Nije ih bilo briga da je riječ o čovjeku koji se družio s jednim od najvećih imena svjetske književnosti prve polovine stoljeća i čovjekom koji je promijenio poimanje književnog teksta, s gospodinom Viktorom Šklovskim. Također ih je slabo zanimalo da su ismijali čovjeka čiji je rad cijenio jedan od najvećih znanstvenika 20. stoljeća i začetnik lingvističkog proučavanja literarnog teksta Roman Jakobson, kao i gigant svjetske semiotike Jurij Lotman. I baš im je bilo svejedno da na izložbi o avangardi ismijavaju čovjeka koji je prvi u svijetu, uz američkog učenjaka Victora Erlicha, objavio radove o ruskoj avangardi kao relevantnoj književnoj formaciji. Potpuno im je svejedno bilo da je riječ o čovjeku koji je napisao neke od najbriljantnijih studija o ruskoj avangardi, ali i o avangardnim pojavama u hrvatskoj književnosti.
Aleksandar Flaker bio je prvi europski znanstvenik koji je bio u potpunosti upoznat s dosezima ruskih formalista i koji je obradio ta pitanja. Flakerovi prilozi proučavanju ruske avangarde, kao i avangardi ostalih slavenskih književnosti bili su zaista izuzetni po svome zamahu. No, usprkos njegovom golemom znanju Flakerova djela bila su tako napisana da su ih mogli čitati i ljudi bez šire književne neobrazbe i teorijske potkovanosti. Bilo da je riječ o njegovoj slavnoj knjizi Ruska avangarda, ili poznatoj studiji Nomadi ljepote, gdje se osim književnim pojmovima bavio i likovnim strujanjima u prva tri desetljeća prošlog stoljeća u Rusiji, povezujući pritom specifične fenomene s pojavama u hrvatskoj književnosti, prije svega s djelom Miroslava Krleže, njegovi su tektovi postali obaveznim štivom svakoga tko je htio dublje zaći u područje historijske avangarde i avangardnih strategija.
Dva su djela posebno obilježila hrvatsku znanost o književnosti u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća. Riječ je o dvije velike studije, Flakerovom znanstvenom tour de forceu – Stilske formacije 1976. godine i Poetika osporavanja iz 1982. godine. Izuzetno je cijenjen i njegov veliki projekt Pojmovnik ruske avangarde – koji je u suradnji s Dubravkom Ugrešić izašao u devet svezaka u periodu od 1984. do 1992. godine.
Aleksandar Flaker ostao je aktivan sve do samoga kraja. Posljednjih je godina bio voditelj velikog projekta Pojmovnik ruske avangarde, kasnije preimenovanog u Pojmovnik kulture XX stoljeća na kojem je surađivao sa znanstvenicima iz Austrije, Njemačke, Mađarske, Srbije i SAD-a, a čiji se cjeloviti sadržaj može naći na ruskom jeziku u časopisima Russian Literature ili u Wiener Slawistischer Almanach. Redovno je objavljivao i u Hrvatskoj kao i u Rusiji, gdje je 2008. godine izašla knjiga Slikarska književnost i književno slikarstvo. Njegova epohalna studija Ruska avangarda iz 1984. godine nedavno je dobila i svoj drugi dio.
Piše: Nev
en Svilar
booksa.hr
