0

Čovjek je veliki fazan na ovome svijetu, Herta Müller

Magdalena Blažević

Winner of the Nobel prize of Literature Hertha Müller speaks in Schloss Bellevue in Berlin after receiving a Cross of Merit with the Star of Order of Merit of Germany from president Horst Köhler.

Hertha Müller, govor pred Nobelovim komitetom

 

Herta Müller je pored Svetlane Aleksievič i Slavenke Drakulić jedna od najvažnijih dokumentaristica današnjice. Rođena u Temišvaru, najvećem gradu Banata, pokrajine koja većim dijelom pripada Rumunjskoj i u kojoj od 18. stoljeća žive Nijemci kao manjina. I sama vuče porijeklo iz Njemačke tako da je stvaralački rad posvetila temama migracije, progona Nijemaca iz Rumunjske te dokumentiranju njihove svakodnevice.

Ono što Hertu Müller izdvaja od većine suvremenih pisaca jeste njezina stilska inventivnost. Dosada sam pronašla prijevode njezina tri romana: Lisica je već tada bila lovac (Der Fuchs war damals schon der Jäger), Ljuljačka daha (Atemschaukel) i Čovek je veliki fazan na ovome svetu (Der Mensch ist ein großer Fasan auf der Welt) koji potvrđuju da je Müller izuzetna prozaistica. Ovaj je posljednji napisan 1986. godine dok je Herta Müller još uvijek živjela u Rumunjskoj i proživljavala svoje posljednje dane u Temišvaru. Na stotinjak je stranica podastrijela pred nas osobnu apokalipsu čovjeka prepuštenog životu. Internetski izvori kažu da je naslov zapravo rumunjska izreka prema kojoj je čovjek samo nespretna ptica ograničenih sposobnosti i koja će neminovno postati nečiji plijen, iako Rumunji do kojih sam mogla doći nisu znali za nju. Kratka lirska poglavlja funkcioniraju gotovo kao poeme, kao mravi s velikim teretom uporni u namjeri da dođu do cilja. Poetični jezik Herte Müller progoni čitatelja, kratke rečenice s pauzama zaustavljaju ga i vraćaju korak natrag, svaki prizor se ovdje mora proživjeti bar dva puta.

U središtu je romana Vindiš, seoski mlinar i njegova obitelj. Rumunjska je još uvijek pod Ceausescuom, a siromaštvo i strah dosegli su vrhunac. Njihova je svakodnevica lirskim tehnikama dobila neke nove dimenzije koje izlaze iz sfere realnog, a zapravo su samo dokumentaristički zapis stvarnosti. Vindišovo selo gotovo je srednjevjekovno – obavijeno težinom straha, poniženja i snažnih emocija kao i Vindišov hipersenziblni um koji mjestimično briše granicu stvarnog i nestvarnog. Njegovim osjetilima više ne možemo vjerovati. Vindišov um apstraktne pojmove pretvara u stvarne, opipljive: Užas stoji na stolu. Užas je pod Vindišovim rebrima. Vindiš oseća užas kako mu visi kao kamen u džepu kaputa. Ovi su animistički prizori temelj romana, oni odražavaju stanje u kojima se nalaze i ljudi i stvari.

Domoći se putovnice, emigrirati, njihov je krajnji cilj. U prijevodu na engleski jezik knjiga upravo nosi naslov Putovnica (The Passport), iako mnogo jednostavniji stilistički je mnogo lošije rješenje zbog konotacija mističnog koje se vežu uz izreku iz izvornika. Superiorni položaj muškaraca na vlasti daje im za pravo da traže ono što nije njihovo i što u potpunosti srozava dostojanstvo žene. U baruštini grijeha, mržnje i praznovjerja žena mora proći kroz ruke nekoliko muškaraca kod kojih se papir zagubio da bi naposljetku dobila ono što joj zakonski pripada. U krupnim kadrovima koji se brzo izmjenjuju Amalija, Vindišova kći, poput lutke iz ruku lokalnog policajca prelazi u ruke svećenika. Njezino je tijelo plijen, mlado meso koje se našlo u škripcu odvratne požude.

Kroz cijeli se roman nižu scene zanemarene djece, bolesnih seksualnih želja, dezorijentiranosti i beznađa. Seosko praznovjerje i scene ritualnog spaljivanja jabukovog stabla za koje vjeruju da noću jede svoje plodove izazivaju efekte magijskog realizma i pružaju uvid u umove ljudi kojima su otvorena samo vrata koja vode u ludilo. Simboli vrludaju između mitskog, kao što je sova koja kruži nad selom i čiji stanovnici iščekuju da vide na čiju će se kuću spustiti i predskazati smrt, pa sve do komičnog u scenama u kojima Vindiš špijunira stolara i njegovu ženu kako životinjski vode ljubav pored otvorenog lijesa.

Vindišova bezimena žena, u romanu je označena samo kao Vindišova žena, trpi posljedice histerektomije – seksualna disfunkcija i depresija stvaraju još veću prazninu između njih. Müller je zastrašujuće eksplicitna, njezini su likovi ogoljeni i fizički i emocionalno.

Uznemirujuća proza Herte Müller zadire u sve one sfere života pojedinca koje su obično skrivene od očiju drugih. Izloženošću očima čitatelja likovi postaju vrsta eksperimenta nad kojima se ispituju granice ljudske izdržljivosti. Dokumentiranje pojedinačnih sudbina ima snažan učinak i vrlo dobro simbolično prikazuje sudbinu cijelog naroda osuđenog na bijeg. Djela Herte Müller su spomenici patnji i hrabrosti modernog čovjeka i podsjetnik na njegovu prevrtljivu i mračnu narav.

__________________

Magdalena Blažević rođena je u Žepču, ali živi u Mostaru od upisa na studij kroatistike i anglistike na Filozofskom fakultetu. Zvanje magistra znanosti stekla je 2012. godine iz oblasti lingvistike. Doktorski studij nastavlja 2015. usmjerivši se na englesku i američku književnost. Radi kao prevoditelj.

Objavljeno u: Kolumna, Poezija&Proza, Vijesti Tagovi: 

Spremi

Komentariši

Submit Comment

Sigurnosna provjera *

© 2017 Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |