0

Nove DADAnti knjige

dadanti-logoUdruga DADAnti iz Splita izdala je tri nova naslova; ‘Prijatelji dojenja’ Marija Krajinovića, ‘Sred pušaka i krušaka dugoušaka’ Franka Bušića i ‘Proljeće nije komunist’ Željka Barišića.
Radi se o zbirkama poezije članova udruge DADAnti, a koja se inače bavi promicanjem eksperimentalne umjetnosti. Udruga djeluje od 2011.-te i tiskala je sve skupa 16 naslova, ostvarila je brojna gostovanja po Hrvatskoj i šire, imaju redovite DADAnti večeri u splitskom klubu galeriji Ghetto, ugostili su brojne autore, izveli brojne performanse, ulične akcije i uglavnom postali prepoznatljiv brand na kulturnom i širem društvenom obzorju.

Donosimo pojedinačne osvrte o knjigama;

marijo-krajinovic

Marijo Krajinović

Svi smo mi Prijatelji dojenja

 

Dugo je Mariju Krajinoviću trebalo da sroči prvi srok, a kamoli da se odvaži na obajvljivanje. A, sve je počelo tamo u kasnu jesen 2011.-e u klubu Kocka multimedijalnog centra u Splitu kada je prvi puta došao na DADAnti večeri ponedjeljkom.

Isprva je samo promatrao što se na tim večerima događa, kakvo se čudno društvance tamo skupilo i kojeg to konja njihove mamuze mamuzaju. Sama ideja tih večeri nije bila ‘podbosti dorata na prvu’ nego je to bila ideja okupljanja što većeg broja autora na jednom mjestu, te da se dorata zajaši i izrodi trk u vidu misli nujne i riječi žareće.

Dakle, neposredan povod na jačem autorskom angažmanu je ta suradnja s drugim splitskim autorima kroz udrugu DADAnti, a koje je u međuvremenu postao tajnik. Pisanje poezije počeo je, ili preciznije vratio mu se, na poticaj članova  udruge, a vrlo izražen angažman na polju performansa samo je posljedica navedenog poticaja. Može se reći da je u međuvremenu performerski stasao, te je sudionik brojnih grupnih i pojedinačnih performansa, od kojih je nemali broj i autor.

Onaj tko je bolje upoznat s DADAnti produkcijom, napose izdavaštvom lako će kod Krajinovića prepoznati koji su to članovi udruge koji su kod njega ostavili najviše utjecaja. To su, pored ostalih, Bušić i Crnković, koji jednako kao Krajinović vole ekstrahirati jezik i stvarati nove kodove. Svi koji ga poznaju znaju i da kod kuće kuha, te mu začinsko bilje, mesnate kuglice, paprenu umaci nisu sastojci koji će na prvu zagorjeti.

Krajinović poetiku hrani militantnim apsurdom, igrom nesporazuma, te presvlačenjem institucionalnih uzvišenja u prirodnije nijanse. Stihovi se često prelijevaju od mahnite agresivnosti u meditativnu liričnost.

Pjesme ne bi trebale biti dijalog sa svijetom institucija, proljetnih nagrada, samilosnih priznanja, rumenog odobravanja. Uporno i beskompromisno traga za (boljim) rješenjima, reflektira suvremenost kroz prizmu prošloga, religijskoga i magijskoga. Sklon je interteksutalnosti i metajezičnosti, kao i ispitivanju jezičnih mogućnosti što tvori zanimljivu jezičnu miksturu i snažnu ekpresivnost.

Izrazit je to poetski refleks kod kojeg se zrcali stvarnost koja prolazi kroz posebnu optičku prizmu te zadobiva sasvim nove oblike. Isto tako će duhovnost i religioznost biti transponirana u slojevitosti vremena kao neka nova kušnja.

Promišljanja i rješenja ovog obrazovanog autora zacijelo rezultiraju dodanom vrijednošću u našem poetskom kružoku.

Inače je Marijo Krajinović rođen u Berlinu, u tadašnjem Zapadnom sektoru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je germanistiku i povijest umjetnosti. Zaposlen je kao nastavnik njemačkog jezika u Splitu. Učenici ga vole, a njegove dvije kćerkice obožavaju. Pokazao se i kao izraziti prijatelj dojenja.

Jer, dojio je i veliki prasak/ Dojio je trenutak/ Prvi po redu/  Po zlatnome medu/ Marija i Sin čovječji/ Prior i skretničar/ Fratar i zlatar…

Na koncu, i svi mi smo Prijatelji dojenja.

fotka-za-zivotopis

Franko Bušić

STVARALAČKA AVANTURA KAO DIO ŽIVLJENJA

 

Nakon trinaest objavljenih zbirki za Franka Bušića možemo slobodno reći da se radi o virtuozu jezika i jezičkog eksperimenta. On je svjestan jezika, svoje pozicije u njemu i tako se vlada; oslobođeno, robusno i suvereno. Svoj izraz konstantno unaprijeđuje i produbljuje. Tako s jedne strane u njegovoj poeziji možemo uočiti sasvim lagodnu, neopterećenu jezičnu igru, manevriranje uskim tjesnacima, njegovim meandriranjem, osluškivanjem riječi, trenjem kojim riječi stružu jedna od drugu, neočekivanim kombinacijama i praradoksalnim tumančenjima. S druge strane on nanovo uspješno istražuje i potvrđuje svoje umjetničke stavove, a to su nadrealizam, dadaizam i signalizam. Ali, zna prekoračiti i ove granice (do beskonačnog), jer njegovo biće ne priznaje i ne poznaje zadate obrasce u kojima bi se trebala kretati mašta zarobljenih hridi.

Poezija je to koja prijezire sve što imalo može sličiti na manifestaciju dirigiranog intelektualnog ili dirigiranog romantičnog spjeva, ona je prije svega srž, “ono” što je zaista u čovjeku i što nesputano izbija u vidu autentične poezije. On svoja iskustva i doživljaje želi pretočiti u umjetničko djelo, koje vrijedi podijeliti s ostalima, sličnima ili pak različitim “dušama” kojima je stvaralačka avantura dio življenja.

U novijoj produkciji svoj izraz u stanovitnom smislu realističnije postavlja, a što u kombinaciji s predočenim jezičkim bravurama tvori začudnu kompozicijsku smjesu jezika i neotkrivenih mogućnosti njegovih i koje nas u pojedinim dionicama sasvim ostavljaju bez daha.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Željko Barišić

OPERACIJA  “JAZAVAC”

 

Krajem maja 1943. jedinice Glavne operativne grupe “Tako mi je veli jež”i

“Velika mračna rupa” u teškim borbama protiv nadmoćnih snaga povlačile su se iz Sandžaka na istok. Početkom juna komandant izjavljuje /Nisam polazio nikakve tečajeve za pjesnike/, u proboju je zapevao /Ja sam živio u zabačenom selu, vozio traktor i orao njive/. Najznačajniju ulogu su imale čete “Rješenje” i “Nestrpljenje” koje su štitile bokove prolaza.

Pored žestokih napada na bokove uskog koridora /Penjao sam se na crkveni toranj/, a /Vijesti sam primao tako što su mi ih ptice donosile/. Prilikom bombardovanja /Dan ću zaorati i baciti čini na njegove stranputice/. Obe strane su otvorile vatru i komandant brigade, koji je sakupio štabove bataljona radi upoznavanja sa predstojećim zadatkom, naredio je da jedinice odmah krenu na juriš /Neka huči milosrdni vjetar, a mi ćemo stajati na suncu/.

Pošto je po kuriru uputio izveštaj Štabu divizije o situaciji na zapadu /Većina stanovništva je bezbrižna (ma što javljali na televiziji)/. U toj kritičnoj situaciji nije bilo drugog izlaza već da se u protivnapad na neprijateljsku kolonu upute bataljoni, ali /Nikako se ne mogu oteti dojmu da su plaže bojno polje gdje naša ljubav stradava/. U prvim jurišima se rasplamsala borba i kod leve kolone i u bliskom sukobu 1. bataljon je ubrzo prepolovljen i nabačen u jarugu; samo je jedna četa uspela da se probije kroz šumu.

//Ja ne mogu silovati pjesmu, prisiljavati je da izađe ako ona to ne želi, mnogi je pokušavaju prevariti ukrasti je kada se ona najmanje nada, ali varaju se, nije ona tako lak komad, ona je jogunasta i skliska ona te kao ždrebica svaki put zbaci taman kad misliš da si je ukrotio//.

Organizovani napadi su oko podne uglavnom prestali. Pojedini delovi su se probili natrag preko Seličevice, tako da se u podnožju sakupilo oko 3000 “Ultraša” i starešina, a //Smjernice su naznačene/ industrija trikotaže pokazuje svoje slabosti, robne marke više ne ulijevaju povjerenje, djeca naša previše psuju//.

by Barezi

Objavljeno u: Poezija&Proza, Vijesti Tagovi: 

Spremi

Komentariši

Submit Comment

Sigurnosna provjera *

© 9611 Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |