Na dan piščeva rođenja, 17. studenog 2016. godine, Hrvatsko društvo pisaca dodijelit će treći put književnu nagradu “Janko Polić Kamov”.
Stručni žiri u sastavu: Nikola Petković, Jadranka Pintarić i Boris Postnikov, odlučio se za sljedeće finaliste:
Zoran Ferić, Na osami blizu mora (V.B.Z, 2015)
Roman je strukturiran kao planina s proplankom čiji narativni epicentar čitamo u najdužoj i “najozbiljnijoj” priči/poglavlju “Snjegovi Kilimandžara”, toj baki sviju baka, ili noni nonissimi pripovjedne strukture ove knjige. Zoran Ferić priča nam o pukotinama u odrastanju, o poimanju zrelosti kao sustavnom gubitku iluzija, ljepoti djetinjstva, čarima galebarenja, propustima forenzike, zbrajačima učinaka životâ svih ‘epizodista’ u nizu mikronarativa u kojima maestralno rabi načelo kreativnog ataka dijelom na cjelinu. Istodobno svoje likove (koje baš zbog njihova uvjerljivog odmaka od ionako precijenjene savršenosti, obožavateljski ismijava i sućutno šamara) linearno vodi kroz jureće paralelne priče, ali ih i pomno opisuje u koncentričnim kruzima koji se šire… sve dok ne poluče onaj zadnji, konačan krug kada, gle čuda, čitatelj sazna da je sicilijanski princip otvorenog lijesa jedini način da pokopamo, ili barem odložimo, naše a ne neko tuđe djetinjstvo.
Drago Glamuzina, Everest (Fraktura, 2016)
Čvrsto strukturirana, evo, opet oko jednog vrha, ali ovaj put bez proplanka, to je knjiga svih nas: knjiga koja možda otkriva samu bit pjesništva, a ta je, opisno rečeno: kada ti pjesnik stihovima koje čitaš, ispred očiju razmakne tanku koprenu koja ti, tako odmaknuta, otkrije i ono što si sam godinama slutio da gledaš i da pritom o tome nešto znaš, ali to nisi umio imenovati. I to ti se tada vrati kao bumerang. Udari te u čelo, baš kao što bi to veoma lako mogao učiniti i onaj davno bačeni kamen Antuna Šoljana iz pjesme koju Glamuzina cijeli život čita i jeku koje četvrt stoljeća piše i u kojoj, kamenom gađajući odbačeni šporet, vidi “tog Bacača / i kamen kako leti / iz onog / u ovo vrijeme…”. Leti ravno prema njemu prisiljavajući ga da se skloni. Čitatelj treba biti uvelike zahvalan pjesniku Dragi Glamuzini što je u tom sklanjanju odabrao model razotkrivanja za štit koristeći ovu nesvakidašnje lijepu i za sve nas važnu knjigu.
Ivana Rogar, Tumačenje snova (Durieux, 2016)
Priče Ivane Rogar suptilne su i neobično sugestivne u isti mah. Slijedeći vijugave putanje životnih sudbina ženskih glavnih likova, autorica konstruira svoj književni svijet kao raspršeni puzzleženskoga/ljudskog iskustva postsocijalistički rasturenog srednjeklasnog života u velikom gradu. Povezane dojmljivim lajtmotivom krvarećih desni, njezine priče transformiraju naizgled dobro poznate emocionalne krize i psihičke probleme – poput straha od otkaza, anksioznosti ili poremećaja prehrane – u motive šireg, potmulijeg beznađa. Složena interakcija privatnog iskustva i intimne sfere s političkim, ekonomskim i društvenim kontekstom među akutnim je, neuralgičnim točkama koje pokušava opipati najnovija domaća prozna produkcija. S Ivanom Rogar dobili smo autorski glas koji nas tim prostorom vodi uvjerljivije od drugih.
Olja Savičević, Ivančević Pjevač u noći (Sandorf, 2016)
Drugi roman Olje Savičević Ivančević vrhunac je zrelosti i kompleksnosti njezina proznog opusa. Roman o ljubavi koji preispituje žanr ljubavnog romana, roman o sjećanju koji se zaboravu suprotstavlja pisanjem, roman o pisanju koji dovodi u pitanje društveni kontekst i ontološki status napisanoga… Tragovi rata, generacijski pomaknuta optika devedesetih i svakodnevna kataklizma kapitalizma njegove su osnovne “stvarnosne” koordinate: premrežuju ih rafinirane reference u rasponu od “visoke” umjetnosti, preko novinske esejistike pa do ozloglašenog žanrovskog “šunda”. A tako uspostavljenim proznim poljem, vlada zatim jezik Olje Savičević Ivančević, poetičan, zaigran, divlji i nježan: zona dragocjene stilske iznimke u domaćoj proznoj produkciji.
Slobodan Šnajder, Doba mjedi (TIM press, 2015)
Od 1769. i velike gladi u Njemačkoj, do današnjih dana i velike duhovne pustoši, teče glavna priča i brojni usporedni rukavci ovog, u tradicionalnom europskom smislu, velikog romana, romana koji zahvaća život u njegovoj bítī, brojnim pojavnostima, nastajanjima i nestajanjima. Saga o njemačkim doseljenicima u Slavoniju, u vrijeme Marije Terezije, koja počinje na riječnoj splavi, što plovi prema Transilvaniji – kako misle oni koji su se na nj ukrcali – prerasta u veliki obračun s poviješću, općom i pojedinačnom, napisanom i zatajenom, “obračun” s onim pojedincima koje nosi matica i onima koji joj se ne prepuštaju. U tome i nerođeni i mrtvi imaju svoj glas – jer se i oni imaju pravo založiti za sebe. I kad smo u nevjerojatnom čitateljskom, kako narativnom tako i jezičnom, iskustvu došli do dvoje glavnih protagonista, već smo na tragu da shvatimo kako se neki u povijest upisuju kao pobjednici, a neki kao gubitnici. I to u povijest koju to ionako ne zanima, ali sugerira nam da usprkos posvemašnjem povijesnom kaosu, svaki pojedinačni glas ima pravo ostaviti eho.
