Održati i obraniti ljudsku svijest i savjest temeljna je Camusova težnja, i ona ga, u različitim etapama, vodi od vizije apsurdnog svijeta do otkrivanja vrednota koje su izvan dohvata besmisla. Prema tom procesu misli mogu se među Camusovim djelima razlikovati takozvana apsurdna i revoltirana djela. Prva su umjetnički odraz općeg osjećaja besmisla svojstvenog mladom naraštaju književnika oko četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Pripovijest Stranac i njezin filozofijski odraz Mit o Sizifu izražavaju polaznu točku priščeve misli: spoznaju o apsurdnosti postojanja u svijetu, gdje je čovjeku sve strano i neshvatljivo. Filozofijska koncepcija Sizifa umjetnički se ostvarila u Strancu, dok su kazališna Camusova djela iz tog razdoblja – Nesporazum i Kaligula – konzekventnija i smjelija od pripovjetke i eseja. U njima apsurdni čovjek, oslobođen svih zakona i stege društva, pokretan jedino sviješću o besmislu svega, stupa u akciju. Neumoljiva logika dovodi ga do zločina (u Nesporazumu), do ludila i destrukcije (u Kaliguli).

Poslije Drugoga svjetskog rata Camus je objavio roman Kuga u kojem je ipak slijepoj tiraniji epidemije suprotstavio ljudsku solidarnost i suosjećanje prema ljudima koji trpe i fizički i moralno. Esej Pobunjeni čovjek, također iz tih dana, te drama Opsadno stanje i Pravednici, govore uglavnom o istom Camusovu književnom problemu: čovjekovoj svijesti i savjesti u različitim okolnostima. Njegov zadnji roman Pad, unatoč vanjskom cinizmu, bezbolnosti i ravnodušnosti, svjedoči, o autoru koji je, identificirajući se sa zlom u svijetu i čovjeku, ljudski ispaštao i nevjerojatno trpio zbog toga.
Camus je poginuo u prometnoj nesreći 4. siječnja 1960. zajedno s oboje svoje djece.

hrt.hr/arhiv/ndd