Ovaj ruski književnik, romanopisac, novelist i publicist rođen je 11. novembra 1821. godine u Moskvi.

Dostojevski je bio sin doktora, pripadnika nižeg plemstva kojeg su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnosti i ponižavanja, dok mu je majka umrla još dok je bio dječak.

Budući pisac pohađa i završava vojno-inženjerijsko obrazovanje u Petrogradu, no rano odlučuje da će se posvetiti književnom pozivu.

Mladi književnik prevodi Balzakovu “Evgeniju Grande” i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, kratki epistolarni roman “Bijedni ljudi”. Ovo djelo je prikazom trpnji i zanosa takozvanih “malih ljudi” oduševio najznačajnijeg ruskog kritičara Visariona Bjelinskog i lansiralo Dostojevskog u sferu eminentnih ruskih književnih krugova. Autor se kreće u društvu literata i dobrostojećih mecena i plemstva, ali izgleda da su njegova sramežljivost, počeci manifestacije živčanih poremećaja, koji su kasnije dijagnosticirani kao epilepsija, kao i sklonost hrišćanskom misticizmu doprinijeli da nije bio u potpunosti prihvaćen u liberalno-sekularnim krugovima.

Godine 1846. Dostojevski piše kratki roman “Dvojnik”, međutim ovo originalno djelo, bogato psihološkim uvidima, nije naišlo na zadovoljavajući prijem, jer po usmjerenju i profilu pripada u stvari 20. vijeku.

Dostojevski je bio član “Petraševaca”, a 1849. godine dolazi do njihovog hapšenja, te sadističke farse koju je izvela carska policija, a pisac i njegovi drugovi su u zoru izvedeni na iscenirano strijeljanje, međutim pomilovani su i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. Na robiji Dostojevski proživljava teške dane, zdravlje mu se pogoršava, a snagu nalazi u revitalizaciji hrišćanske vjere, te prolazi ideološku preobrazbu. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga je četiri godine prisilno služio kao običan vojnik u teškim uslovima zabačenih krajeva azijske Rusije. Tu je i upoznao svoju prvu suprugu, tuberkuloznu i histeričnu udovicu Mariju Dmitrijevnu Isajevu, koja mu je kasnije poslužila kao prototip za niz ženskih likova u romanima.

Nakon povratka u Petrograd, objavio je “Zapise iz mrtvoga doma”, poludokumentovani opis vlastitog robovanja koji realistički rekreira situacije u sibirskom zatočeništvu.

Slavnog pisca, međutim, zadesile su nesrećene porodične prilike, prvi brak je završio smrću žene, pojačavali su se njegovi simptomi epilepsije, umro mu je i brat Mihajlo, a u to vrijeme je ušao u vezu s radikalnom ruskom feministkinjom.

Neka od njegovih najzanačajnijih ostvarenja su “Zapisi iz podzemlja” “Mladić”, “Zločin i kazna”, “Idiot”.

Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije nego što je postala popularna u anglo-američkom romanu 20. vijeka, a posljednje, najopsežnije i najveće djelo, “Braća Karamazovi” napisao je 1881. godine.

Dostojevski je umro 1881. godine u Petrogradu, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Priređen mu je veličanstveni posljednji oproštaj, u kojem je, po procjenama policije, učestvovalo od 60.000 do 100.000 ljudi. Sahranjen je, protiv svoje želje, kraj dvorskog pjesnika Žukovskog, a ne uz grob prijatelja Njekrasova, pjesnika “tuge i osvete”.
Citati

*  Prava istina se uvijek čini nevjerovatna. Da bi istina ispala vjerovatnija, treba joj svakako dodati malo laži. Ljudi tako uvijek i rade
*  Zlatna sredina: ni glup, ni pametan, prilično nenadaren i kao da sam pao s Mjeseca
*  Uvijek se nađe više redovnika nego razuma
*  Ima mnogo misli koje su tu uvijek, a opet su odjednom nove

nezavisne.com