Za razliku od prethodne dvije tribine, posvećene književnosti i filmu, na trećoj tribini, održanoj u utorak, 16.11.2010. u Booksi, više je došla do izražaja sama praksa, budući da su gostovali autori koji su se koristili strategijama seksualnog i erotskog u svom radu. Gosti tribine bili su klasikinja performansa u Hrvatskoj Vlasta Delimar i teoretičar popularne kulture i muzičar Branko Kostelnik. Dvoje gostiju koji rade tijelom i govore o tijelu, svaki na svoj način, tematizirajući čovjeka, njegovu fiziologiju i njegove konflikte sa svijetom i sobom.

Kostelnik je govorio o svom bendu Roderik Novi, koji je stekao stanovitu popularnost prije desetak godina, no koji je, prema Kostelniku, bio stopiran upravo od strane društva, odnosno mainstreama u obliku izdavačkih kuća kojima nije odgovarao jedan takav bend. Na primjeru vlastitog rada odnosno albuma O čemu… Kada… O ljubavi (Naklada MD, 2001.), albuma čije ime je parafraza poznate Carverove zbirke priča, Kostelnik je nastojao demonstrirati kako funkcioniraju mehanizmi mainstreama, objasnivši otpor koji su izazivali projekti benda, poput erotske umjetničke knjige objavljene uz CD. Kostelnik i Roderik Novi bili su tako neka vrsta projekta, i to ne u terminologiji pop muzike gdje se svaki bend naziva ‘projektom’, već zaista u smislu objedinjavanja pop muzike, likovnosti i književnosti, a sve to uz eksperimentiranje s erotskom komponentom. 

Prije Branka Kostelnika zanimljivo predavanje održala je Vlasta Delimar, poznata hrvatska performans umjetnica, odnosno umjetnica žanra koji, prema Ireni Lukšić, objedinjuje i likovnu umjetnost i film i video i glazbu, ali i sam život. Delimar je uz predavanje pokazala i niz svojih radova, fotografija i filmova, među njima i manje poznate radove koje je dosad bilo moguće vidjeti jedino na izložbama na kojima su prikazani. Delimar je predavanje počela kronološkim redom, pokušavši opisati umjetničku scenu kraja 70-ih godina kao i svoj umjetnički razvoj. Rekla je kako su za njezinu umjetnost bili izuzetno važni njezin odgoj kao i odnos s ocem.

“Završila sam Školu primijenjenih umjetnosti no nije mi palo na pamet upisati Akademiju. Upoznala sam Željka Jermana i Grupu šestorice autora koji su mi bili daleko korisniji od likovne akademije. Od prvog supruga Jermana naučila sam mnogo o fotografiji. Za mene je performans produžena ruka dvodimenzionalnog likovnog izražavanja, on je živa slika kroz koju sam mogla upotrijebiti i pokret i zvuk i miris. Bitna razlika između performansa i teatra je u tome što se u performansu ne fingira, ne glumi. To je tautologija krvi.”

Kasnih 70-ih konceptualna umjetnost u Jugoslaviji bila je u punom sjaju, gotovo trendovska. S tim u vezi Delimar kaže: “Tako Demur kreće u elementarno slikarstvo odbacivši štafelajno slikarstvo, Jerman kreće u elementarnu fotografiju. Martek nakon filozofije i književnosti kreće u elementarne procese u poeziji. Ja sam izabrala svoje tijelo kao sredstvo za rad. Vlastito tijelo učinila sam elementarnim tijelom, iako ga nisam takvim deklarativno proglasila, već je to na neki način bilo implicirano. U početku sam krenula samo s dijelovima tijela, počevši od glave. Elementarno tijelo znači egzistencijalno tijelo, ono je fizičko, misaono ili seksualno. Odlučila sam upravo preko tijela istražiti erotiku i seksualnost.”

Delimar je potom pokušala objasniti razliku između erotike i seksualnosti, kao i način na koji se bavi jednim odnosno drugim u svome radu.

“Erotika je na neki način simbolizirana seksualnost. Seksualnost se pokazuje kroz biološku i psihološku manifestaciju spolnosti. To su razlike koje se moraju znati vidjeti. Ja sam se bavila i jednim i drugim.”

Prema Vlasti Delimar, seksualnost je naša najjača tjelesna senzacija. A nema veće tjelesne senzacije od orgazma, kojeg je i sama tematizirala u svom radu.

“Preko najjače tjelesne senzacije dobivamo naš najsnažniji oblik postojanja kroz koji se možemo najlakše izraziti i sebe učiniti slobodnom i oslobođenom osobom.”

Oslobođenje su mnogi htjeli povezati s nekim idejama odnosno ideologijama, prije svega s oslobađanjem žena, no Delimar je kategorički odbacila svako povezivanje s feminizmom, odnosno s feminističkom umjetnošću.

“To što sam se u čitavoj svojoj umjetničkoj karijeri zalagala za emancipaciju žene i oslobađanje žene ne znači da želim biti dio nekakvog pokreta ili ideologije.”

U tom kontekstu Delimar je pokazala i neke svoje radove koji su bili krivo tumačeni od strane feminističkih udruga, poput poznatih jumbo-plakata koje su neki pojedinci po noći šarali svojim porukama feminističkog sadržaja. Također, pokazala je i rad iz 1987. godine, gdje je autorica bila lancima zavezana za drvo na Cvjetnom trgu u Zagrebu što je nagnalo neke žene da je krenu oslobađati.

Delimar je pokušala objasniti kako upravo kao oslobođene osobe možemo početi djelovati, jer kad čovjek sebe izgradi kao samosvjesnu i oslobođenu osobu pojavljuje se mogućnost i potencijal provokacije. A činjenica je da je u našem društvu najveća provokacija golo tijelo. Ljudi se ne snalaze pred golim tijelom.

“Golo tijelo kao provokacija zapravo je apsolutni poziv na komunikaciju’, kaže Delimar. “Što je to što golo tijelo pokazuje? Možemo gledati golo tijelo kao objekt za naslađivanje ili tjelesne funkcije, ali golo tijelo je u mojim performansima nešto drugo, ono komunicira s publikom.”

Ponekad se publika ne snađe pred golim tijelo, uplaši ga se te iz tog neshvaćanja proizlazi bijes i omalovažavanje. Golo tijelo također može proizvesti osjećaj krivnje kod ljudi.

“Društvo nam je nametnulo zabranu nesputanog prepuštanja tjelesnim užicima, zbog osjećaja krivnje, kao i zbog straha od samooslobađanja.”

Kao instance straha od tijela i samooslobađanja ukazuju se obitelj, odgoj, država, crkva, društvo. Zazor od vlastitog tijela često izaziva i strah od drugog tijela. A uvijek je ključna riječ strah. Strah i moć. Seksualnost i erotika.

booksa.hr