Prema njegovu iskazu Irena Vrkljan kultna je figura ženskog pisma. Dugo poznata kao pjesnikinja, 1984. godine Vrkljan objavljuje knjigu za koju će se ispostaviti da je prijelomna -»Svila, škare«. Prije toga s Ivšićem je izražavala postnadrealistička stremljenja u književnosti, no nadrealizam nije bio mejnstrim u toj krugovaškoj generaciji. Visković posebno pamti i Vrkljanine poetsko-likovne TV-eseje, o kojima se izražava u superlativima, prizvavši u nemogućnost nekakvog eventualnog današnjeg stvaranja, a kamo li prikazivanja takvih »umjetničkih polusatnih hermetičnih emisija vrhunskog intelektualizma«.
Poetska autobiografija
U pitanju romana »Svila, škare« Vrkljan je prema Viskoviću sve začudila i obradovala.
– Književnost dotad nije bila sklona ispovijedanju, osobnosti autora. Odjednom imamo poetsku autobiografiju rodonačelnice feministički nastrojene hrvatske književnosti, koja je ostavila priličnog traga u kasnijim pojavama mlađih spisateljica poput Slavenke Drakulić i Rade Iveković – rekao je Visković zapitavši se i kamo dalje nakon te knjige te odgovorivši: i dalje po istom modelu.
Vrkljan polazi od svoje vlastite biografije, ali uvodi i model paralelnih biografija. Imala je potom i fazu kriminalističke proze, koja nije osobito prošla u kritici, da bi 2000-ih nastupila nova faza, opet autobiografski utemeljena, ali uz potrebu za dijalogom.
– U Ireninu opusu je 20-ak knjiga izrazito autorski obilježenih, a ona ostaje zabilježena kao autorica koja je svojom pojavom proizvela nove trendove u hrvatskoj književnosti – zaključio je Visković.
U kasnijim autorskim izlaganjima često je kategorija osobnosti bila u fokusu ne samo promišljanja opusa Irene Vrkljan, već i strukturiranja tekstova izlagača. Andrea Zlatar zapitala se kome piše Irena Vrkljan te utvrdila da uobičajeni odgovor nije dostatan. Ona, naime, u svojim tekstovima zna uputiti na strategije čitanja. Tamo se ona počesto obraća nekome, no to Ti također je često depersonalizirano. Pritom može se govoriti o mnoštvenosti njenih autorskih pozicija, ali i o mnoštvenosti čitateljskih pozicija. Kada piše o sebi, ona govori o drugome, a kada piše o drugome, govori o sebi.
Pet natuknica za čitanje
Na sličnom fonu osobnosti, Mani Gotovac shvatila je da ne može trenutno ni pokušavati sama pisati dalje bez Vrkljanine knjige »Sestra, kao iza stakla«. Ponudila je potom pet natuknica za takovrsno čitanje. Vrkljanin česti pluskvamperfekt, koji nije pitanje arhaičnosti, zatim važnost bijele boje, u koju ona »umotava svoja sjećanja nježnom svilom koja želi izblijedjeti«. Tu je i nesreća, pri čemu u prvoj godini od gubitka sestre autorica skuplja sjećanja, cedulje i sl., ali ih kasnije vraća u bakin ormar. Ljubav na udaljenosti četvrta je kategorija, kao kategorija u kojoj Vrkljan uspostavlja odnos sa sugovornicima iz udaljenih, ali i današnjih i budućih vremena, a pisma su posljednja kategorija važna za pisanje Mani Gotovac.
Tonko Maroević priznao je, pak, da unatoč tome što već 50 godina čita poeziju Irene Vrkljan, zapravo nije bio našao dovoljno motiva da bi o njoj i pisao, iako je to jedan respektabilan i koherentan opus – »posve autonomni lirski svijet koji je zapravo logično vodio k prozi«.
U nastavku bilo je još riječi o Vrkljaninu raznolikom opusu, a govornici su se vraćali i na poeziju, i na prozu, pisma, ali i na televiziju.
novilist.hr
