– Sarajevo, odnosno, odrastanje u Sarajevu te obilježi za čitav život, htio ti to ili ne.
S druge strane, Amerika je velika, raznovrsna i zanimljiva zemlja i naravno da te sve to formira, dograđuje, i svojim lošim i svojim dobrim stranama. I jedno i drugo je prisutno u meni, na način koji je meni najčešće nevidljiv, ali je vidljiv ljudima s kojima se družim i oni vrlo precizno mogu reći kad iz mene govori Sarajlija, a kada Amerikanac.

Knjiga počinje prijelomnim godinama za ovu regiju, a otvaraju je dvije priče o početku rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (Borovo Selo, Vinkovci i Doljani). Koliko se sam tijek rata (u nekim segmentima) može pratiti iz ove knjige?
– Vrlo malo. Za mene osobno rat u bivšoj Jugoslaviji je počeo mnogo prije vremena o kojem govori prva priča, još kada sam kao novinar pratio sukobe na Kosovu, i kasnije ‘balvan’ i druge ‘revolucije’ po Hrvatskoj i BiH. Ovo nije toliko knjiga o ratu koliko o životnom putu koji je posljedica rata. Da nije bilo rata, ja bih, vjerojatno, sretno proveo život u Sarajevu.

U jednom eseju pišete da ste zahvaljujući Americi dosta toga naučili i o sebi, o utjecaju kapitalizma na vlastitu slobodu, o istraživanjima vlastitog morala itd. Koje su bile prednosti, a koje mane života u Americi?
– Teško je na to odgovoriti u par redova. Amerika je kolijevka i najgoreg i najboljeg.
Većina Amerikanaca živi u prostoru između te dvije krajnosti i, kako to piše u njihovom Ustavu, traži osobnu sreću. Ta definicija u njihovom Ustavu, da je cilj države omogućiti pojedincu traganje za vlastitom srećom, po mom mišljenju, ono je što Ameriku čini, baš kao i prije 300 godina, našom najboljom i posljednjom nadom.
Ne samo da su prevladali koncept etnija, nego su ga zamijenili konceptom u kome je sloboda pojedinca razlog postojanja države. 

Dugogodišnji ste novinar, u spomenutom razdoblju (od 1990. do 2008.) radili ste za agenciju Reuters. Kako danas gledate na tih ‘punoljetnih’ 18 godina rada?
– Da nije previše patetično, rekao bih da je Reuter moja treća domovina. Način na koji su me naučili raditi i razmišljati u novinarskom smislu je bitno utjecao na mene i kao osobu. Profesionalizam u izvještavanju, preciznost, uzdržavanje od osobnih motiva i mišljenja, nepristajanje na kompromise… Putovao sam mnogo, po Americi, po svijetu, vidio i doživio svašta, mnogo ratova, dobra i zla, zanimljivih, egzotičnih priča, upoznao velike, zanimljive i važne ljude u svijetu, i oni, Reuter, mi je, tijekom tog mog ‘putešestvija’, ne samo čuvao leđa, nego i bio izuzetno fer, čak i više od toga, rekao bih.

Mnogi novinari koji su bili u središtu ratnih zbivanja danas se dosta teško snalaze u ovim mirnodopskim, a nesređenim uvjetima u zemlji (među kojima su i neredoviti honorari, nestabilna situacija u mnogim medijima itd.). Kako je kod Vas teklo to prilagođavanje?
– Ja sam se lako navikao na mir. Za mene je uvijek bilo teško krenuti na posao u rat ili strahovitu zrakoplovnu ili prirodnu nesreću. U Reuteru, posebno, među fotografima i snimateljima, ima mnogo hrabrih ljudi, ljudi kojima je strah nepoznat koncept ili samo blaga neugodnost. Nikad nisam imao onu vrstu hrabrosti koju, recimo, ima Damir Šagolj koji također radi u Reuteru ili moje kolegice Nicole Courtney i Ely Biles… Ja sam se ovim opasnim poslom bavio usprkos svom strahu.

Boro Kontić napravio je film “Godine koje su pojeli lavovi” o ulozi novinara za vrijeme rata. Kolika je bila uloga novinara, i, kad se osvrnete na te godine, postoji li nešto za čim npr. žalite, a što Vas čini ponosnim?
– Mi smo, nažalost, u ove godine kondenzirane povijesti na Balkanu, dakle, u rat i nastavak rata drugim sredstvima, ušli s jako malo dobrih novinara, a jako puno društveno političkih djelatnika koji su glumili novinare. Boro, od kojeg je moja generacija učila ne samo osnove novinarstva nego i mnogo više od toga, to je u svom filmu vrlo plastično prikazao i ja tu nema što dodati. Što se tiče pitanja žalim li za nečim…- mnogo je toga. Popis propuštenih prilika je duži od popisa mojih uspjeha, tako da kažem. Drago mi je da sam vidio kako je uhvaćen Sadam Husein… Žao mi je što nisam bio u Južnoj Africi, kad je oslobođen Mandela, žao mi je što nisam bio u Darfuru, žao mi je što nisam s Damirom bio u Aziji nakon Tsunamija….

Koliko danas u medijima ima i profesionalnosti i istraživačkog rada?
– Jako malo. Čitatelji ne žele plaćati za vijesti. Svijet je postao globalno selo, ali ljude uglavnom zanima stanje na cestama i vremenska prognoza. Plaćaju se samo vijesti koje pokreću tržište i novinske agencije nemaju izbora nego da u tu vrstu informacija ulažu vrijeme i novac.  

Knjiga, nakon tekstova o Sarajevu pa o SAD-u, završava povratkom u Sarajevo dirljivom pričom o dobru koje se dobrim vraća. Je li vjera u dobro jedina nada za bolje sutra?
– Jest. Vjera da je svaki čovjek kada se rodi po prirodi dobar ili da je barem tabula rasa je preduvjet da nam bude bolje. Ako ne vjerujete u to, onda imate ovo što mi u BiH i u regiji imamo već 20 godina. Nas od kraja 80-ih vode ljudi koji, vjerojatno sudeći po sebi, misle da su ljudi po prirodi zli i da nisu u stanju raditi nešto što nije u njihovom osobnom, nego u općem interesu. Političke elite su tim svojim cinizmom, na žalost, inficirale cijelo naše društvo, a posebno mlade. Cinizam proizvodi apatiju i redove pred veleposlanstvima. Taj začarani krug možemo razbiti samo mi koji živimo ovdje. Priliku imamo svake dvije godine.

U tekstu kažete “da Amerika zaista jest naša najbolja i posljednja nada, ali i da je emotivna gravitacija Sarajeva nenadje*iva”. Što čini tu “emotivnu gravitaciju”? Koliko je Sarajevo danas zaista sačuvalo svoju dušu?
– Gradovi nemaju dušu, nego ulice, trgove, zgrade, imaju reguliran vodovod i odvoz smeća i parkiranje, a ljudi koji žive u gradovima imaju to što vi zovete dušu. Ta sarajevska duša je ranjena jednom surovom, najdužom vojnom opsadom u modernoj povijesti i mi svi koji živimo u ovom gradu danas se borimo da preživi. Još je rano za prognozu, ali ja, iz razloga koje ne mogu obrazložiti, vjerujem da će Sarajevo preživjeti i da će to što smo različiti po naciji i vjeri biti naša prednost za budućnost, a ne naš hendikep kao što nam to nacionalisti pokušavaju predstaviti već 20 godina.

Objavljivanje mi je na trećem mjestu
Kako je uopće ova knjiga ugledala svjetlo dana, što Vas je “natjeralo” da objavite te svoje tekstove?
– Ja najviše volim čitati, jako volim pisati, a objavljivanje je… na trećem mjestu. Čitanje je rafinirana aktivnost, humana, tada se stavljate u cipele drugog čovjeka, autor vam odškrine vrata kroz koja vidite što njega muči, kako njemu izgleda svijet, ima li smisla i nade. Pisanje i objavljivanje je želja da, nakon što si se načitao tuđih ispovijesti, i ti, drugim ljudima, uzvratiš istom pažnjom.

Razgovarala: Andrijana Copf

Izvor: dnevni-list.ba