Čudesna scenografija

Materijala je imao napretek, scenografija tog života doista je bila čudesna, a svjetska slava, položaj kultnog autora i brojni poklonici unaprijed su mu jamčili čitanost. No, stvarne razloge zbog kojih je “taj slavni patolog 20. stoljeća skalpel upotrijebio i na vlastitoj prošlosti” pojasnit će tek na zadnjim stranicama knjige. Prve godine života Ballard je proveo u okruženju financijski privilegirane djece engleskog podrijetla. Distancirani roditelji uglavnom su ga prepuštali sebi, a on je istraživao čudesa Šangaja, ubrzano savladavajući prve životne lekcije.

Bliskost s roditeljima

Kao trinaestogodišnjak s obitelji je završio u koncentracijskom logoru, čemu će se vratiti u “Carstvu sunca”. Glavna posljedica, piše, bila je ta da je prvi put u životu bio blizak s roditeljima. “Uživao sam u toj bliskosti koja je, kako pretpostvaljam, bila središnja točka ljudskog ponašanja tijekom većeg dijela evolucije.”

Nakon rata vraća se u osiromašenu Englesku, zemlju u koju se ostatak života pokušavao bezuspješno uklopiti. Otkriva nadrealizam, Freuda i Junga. “Engleska mi je postala dom na neodređeno vrijeme, a netko je promijenio brave na vratima koja su vodila van. Međutim, nadrealizam i psihonaliza ponudili su mi izlaz, tajni prolaz u stvarniji svijet.”

Hipersenzibilan mladić upisuje studij medicine na Cambridgeu, počinje pisati. Uskoro napušta medicinu i upisuje književnost u Londonu. Roditelji preko toga nisu bili spremni prijeći i prekinuli su dotok sredstava. Budući pisac za život pokušava zaraditi kao redaktor i ustrajno se nada kako će napisati nešto suvislo. Uzalud, na koja god vrata u sebi kucao, ništa nije izlazilo.

SF u Kanadi

Prijavljuje se stoga u regrutacijski centar Kraljevskog zrakoplovstva. Šalju ga u Kanadu, gdje uglavnom nije radio ništa, ali je otkrio svijet znanstvene fantastike. “Uhvatio sam se tih priča i počeo ih gutati. Bio je to oblik fikcije koja se zapravo odnosila na suvremenost… Ta je fikcija prikazivala svijet pod dominacijom potrošačkih reklama, svijet u kojem demokratske vlade mutiraju u agenciji za odnose s javnošću… Znanstvena fantastika istraživala je prilično zlokobno područje, potrošačko društvo koje bi jednoga dana možda moglo ponovno odlučiti poći na izlet u Auschwitz ili novu Hirošimu”.
Priča o uspjehu

Vrata su konačno bila odškrinuta. Tu negdje i završava prvi dio autobiografije; dio o formiranju umjetnika.

Ostatak je priča o uspješnom piscu koji nema potrebu razglabati o finesama svojih romana, osim o početnom okidaču. Priča o muškarcu nesklonom promjenama koji je sam odgajao troje djecu, od kojih je najstarije imalo šest godina, nakon što mu je supruga umrla. O tome koliko mu je bilo teško preboliti suprugu, o problemima s alkoholom.

Ballard nema potrebu mistificiranja vlastite pozicije književnika. “Tijekom četiri desetljeća koja sam proveo krećući se u književnim krugovima, uvijek bi me iznova zaprepastilo koliko su naši književnici zapravo nesvjesni činjenica da loša prodaja njihovih knjiga može biti posljedica njihove nebrige o čitateljima”.

U njegovu podvlačenju životne crte, baš kao i u njegovim proznim djelima, nema drame, suvišnog prenemaganja i taštine.

No, smireno promatranje svijeta oko sebe, kako otkriva u zadnjem poglavlju, posljedica je i toga što je Ballard autobiografiju počeo pisati nekoliko mjeseci nakon što je doznao da boluje od raka prostate.

Posljednje rečenice koje je objavio bile su tako zahvala liječeniku “Vrlo sam zahvalan što ću posljednje trenutke provesti prepušten brizi tog produhovljenog i dobrohotnog liječnika”.

Psihološki je izazov nužan u napadu na najveće zablude

Ballard piše i o nekim od svojih najvažnijih djela pa tako i o “psihopatskoj himni”, ekraniziranom, kontroverznom romanu “Sudar” koji istražuje vezu seksa i automobilskih nesreća. Manje je poznato da je uoči pisanja Ballard organizirao izložbu, na kojoj su bili izloženi automobili uništeni u prometnim nesrećama. Hostesa zbivanja trebala je biti djevojka koja je gola trebala bilježiti reakcije gostiju.

“Kad je ušetala u galeriju, rekla je da će raditi jedino ako ostavi gaćice na sebi, što sam smatrao krajnje znakovitom reakcijom… Moja je izložba zapravo bila psihološki test skriven iza umjetnosti, a vjerojatno je tako i s Hirstovim morskim psom i krevetom Tracey Emin.

Nekako imam dojam da je danas zgražanje publike nemoguće postići isključivo estetskim sredstvima, odnosno onako kako su to nekoć činili impresionisti i kubisti. Psihološki je izazov nužan u napadu na najveće zablude, bilo da je riječ o umrljanoj plahti ili seciranoj kravi koja po drugi put umire kako bismo se oslobodili iluzija kojih se grčevito držimo kada je u pitanju život.”

Piše: Adriana Piteša

jutarnji.hr