Llosa je, među ostalim, priznao i kako se često pitao nije li njegov književni poziv obično solipsistički luksuz u zemlji kao što je Peru, u kojoj se ljudi bore za goli život i gdje književnost ne samo da je privilegija rijetkih, već i gdje je ogroman broj građana nepismen. No ipak je, rekao je Llosa, došao do zaključka kako je književnost nužna pretpostavka za postojanje zdravog i normalnog društva. “Bili bismo mnogo gori ljudi nego što jesmo da nismo pročitali silne dobre knjige koje smo pročitali. Bili bismo komformisti, nimalo nemirni, mnogo više submisivni i mnogo manje subverzivni, a kritički duh, pokretački motor napretka, uopće ne bi postojao”, rekao je Llosa.

“Kao i čitanje, i pisanje je neka vrsta protesta protiv nedostataka u našim životima. Kad u fikciji tražimo ono što nam fali u vlastitim životima mi kažemo, bez potrebe da to zaista kažemo ili čak i svjesno znamo, da život ne zadovoljava našu žeđ za apsolutom – osnovi ljudskog postojanja – i da bi trebao i morao biti bolji.” … “Kad smo stekli svoju neovisnost od matice Španjolske prije 200 godina, oni koji su preuzeli vlast u nekadašnjim kolonijama umjesto da oslobode Indijance i isprave stara zla nastavili su s eksploatacijom na jednak ili čak na gori način nego njihovi prethodnici, te su gdjegdje i desetkovali ili čak i potpuno iskorijenili indijansko stanovništvo. Recimo ovo konačno jasno i glasno: puna dva stoljeća emancipacija domorodačke populacije bila je naša odgovornost koju nismo uspjeli ostvariti”, rekao je Llosa naglasivši kako to uopće nije ekskluzivno peruanska tragedija već da se to odnosi na čitavu Južnu Ameriku.

booksa.hr