Američki sajt health.com objavio je rezultate istraživanja prema kojem je profesija književnika jedno od deset najrizičnijih zanimanja za pojavljivanje depresije. Pisci su se tako našli u grupi zanimanja među kojima su i trgovački putnici, socijalni radnici i učitelji u školama. Također se navodi kako su muškarci pod većim rizikom od pojave depresije, koja pogađa otprilike 7% ljudi koji se bave ovim oblikom ljudske djelatnosti. Među razlozima za pojavu depresije kod pisaca navodi se neredovita plaća kao i okruženje u kojem pisac radi, odnosno izolacija koja je nužnost ovog zanimanja. Međutim, postoji i čitav niz drugih uzroka koji se ne spominju u ovom istraživanju, a koji svakako imaju veze s pojavom depresije.
Primjerice, izraelska autorica Zeruya Shalev, autorica romana Muž i žena i Ljubavni život i jedna od gošća sajma knjige u Puli, prije nekoliko je dana govorila o problemima ovog zanimanja. “Radosti bivanja piscem postoje, ali postoji i druga strana medalje. Meni se dogodio slučaj u kojem me moja mala kćerka zatekla usred noći kako plačem sama u kuhinji, u trenucima kad sam pisala. Na njezino pitanje ‘zašto plačeš?’ odgovorila sam ‘zato što se tužne stvari događaju likovima u mojoj knjizi’. Njezin odgovor na to je bio ‘a zašto ne napišeš da im se dobre stvari dešavaju?'”
Uživljavanje u probleme i patnje fiktivnih likova uzrokuje jednako intenzivnu emotivnu reakciju kod autora baš kao da je riječ ‘o stvarnim ljudima’. Također, jedan od razloga može biti i neprestana sumnja pisaca kad je u pitanju ono što pišu, budući da su za vrijeme samog čina pisanja rijetko kad sigurni da ono što pišu zaista jest dobro. A ako su i sigurni za vrijeme samog pisanja, sumnja u kvalitetu vlastitog teksta javlja se u trenutku kad se pisac treba oprostiti od svog teksta i objaviti ga, pustiti ga kao mali papirnati brodić u jezero. Tada svaka kontrola nestaje i tekst dobiva svoj vlastiti život potpuno neovisan od njegova autora. Međutim kritike, prije svega negativne, autora teksta, bio on tašt ili ne, mogu izuzetno pogoditi usprkos različitim bedemima koje autori sazidaju od obrambenih mehanizama. Jer, niti jedno zanimanje nije toliko povezano sa samom osobom, odnosno s načinom na koji osoba doživljava samoga sebe u uspredbi s drugim, kao što je to zanimanje pisca. Nije rijetkost čuti nekog pisca da kaže ‘pišem zato što pisati moram’ ili ‘pišem jer jedino tako mogu ostati živ’. A ako to što rade ne valja… korelacija je jasna.
O depresiji i književnosti napisana je čitava biblioteka tekstova. Književnost i depresija zaista su neraskidivo povezani. Prvu monografiju o toj bolesti napisao je Rufuz iz Efeza oko 100. godine nove ere. Depresija je bila jedna od prvih opisanih psihoza pri kojoj ona nije bila ništa demonsko, kao recimo epilepsija, već izraz tjelesne bolesti koja je bila uvjetovana isparenjem ‘crne žuči’ do mozga. Depresija je kroz povijest bila i najveći razlog suicida među književnicima. Mnogi su veliki pisci, pouzdano se zna, patili od depresije, dok za neke to ipak nije sigurno s obzirom da se njihova patnja pripisivala hipersenzibilnosti i prevelikoj empatiji. Također, nisu rijetki pokušaji, naizgled banalni pozitivizam, da se depresija uskladi s djelom pisca i na taj način protumači. Tako bi recimo Arthur Schopenhauer, veliki njemački filozof pesimist bio upravo to samo zbog svoje bolesti. Tu se stvari vrte u krug budući da se njegovo genijalno djelo, Svijet kao volja i predodžba (objavljeno 1818. godine), koje sadrži programe kao što su ‘homo homini lupus’, ‘sve traje samo jedan trenutak i hita k smrti’ kao i parafraza Voltairea ‘od svih mogućih svjetova ovaj je najgori’, vrlo slabo prodavalo zbog čega je autor bio krajnje nesretan te mjesecima ni sa kim nije htio razgovarati.
Kad se govori o depresiji i književnosti neizbježno je pitanje suicida. Brojni su primjeri pisaca koji su prekoračili prag konzekvence dokončavši bitak suicidom – od Georga Trakla, Arthura Koestlera, Ernesta Hemingwaya, Huntera S. Thompsona pa do Primo Levija. Tu i zaključak istraživanja američkog sajta o tome kako depresija pogađa mnogo više muškarce nego žene postaje dvojben. Dovoljno je sjetiti se najpoznatijih primjera prošlog stoljeća i autorica kao što su Virginia Woolf, Sylvia Plath /naslovna/, Anne Sexton. Kad je pjesnikinja Anne Sexton saznala da je Sylvia Plath počinila suicid bila je zgrožena, napisavši ‘njezina smrt je zapravo moja’. Jedanaest godina kasnije Anne Sexton je sjela u svoj upaljeni automobil u garaži i oduzela si život.
Književnost i depresija. Književnost i bijeg od depresije. Tu čovjeku padaju na pamet riječi Michaela Ratcliffea, napisane, doduše, u ponešto drugačijem kontekstu: “Pisanje je, zasigurno, idealan oblik bježanja od stvarnosti. Osim ako si i sam pisac – u tom slučaju, dođe vrijeme kad čovjek mora pobjeći i od pisanja.”
Piše: Neven Svilar
booksa.hr
