Riječ je o ključnoj pjesmi iz tzv. protest song repertoara genijalnog autora koji se svim silama trudio ne biti glasnogovornikom generacije, iako mu to baš i nije polazilo za rukom. Sam termin ‘protest song’ nije postojao kada je Dylan napisao pjesmu 1963. godine.

“Topical songs weren't protest songs. The term ‘protest singer’ didn't exist any more than the term ‘singer-songwriter’. You were a performer or you weren't, that was about it — a folksinger or not one. ‘Songs of dissent’ was a term people used but even that was rare. … I didn't think I was protesting anything.”

Pjesma je objavljena te godine na istoimenom albumu te se uzima za ključnu Dylanovu stvar, iako je čak i na tom albumu imao snažnijih pjesama među kojima je i briljantni tour de force Ballad of Hollis Brown ili God on Our Side, a da se ne spominju kompozicije s njegovog prvog albuma Bob Dylan iz 1962. godine ili Freewheelin’ iz 1963. Na papiru (217×280 mm), na kojem je i Dylanov potpis, olovkom su napisani stihovi pjesme  s četiri numerirane strofe od 10, 10, 9 i 8 stihova uključujući i naslovni refren.

I sam Dylanov odnos prema toj pjesmi bio je protuslovan, baš kao što je bila i čitava njegova persona početkom 60-ih. Tako je na pitanje ‘What is this shit, man?’ koje mu je postavio prijatelj koji je ugledao stihove “‘Come senators, congressmen, please heed the call” Dylan odgovorio, “Well, you know, it seems to be what the people want to hear.”

No, u jednom intervjuu s Cameronom Croweom 1985. godine Dylan je za pjesmu rekao, “This was definitely a song with a purpose.”

booksa.hr