Što predstavlja duljina pripovjednog teksta? Koliko pripovjedni tekst mora biti dug da bi bio pripovjednim tekstom? Na ova pitanja zapravo i nije pretjerano teško odgovoriti, iako će se njima prije svega baviti lingvisti, a manje sami književnici. Iako se problem duljine književnog djela može učiniti bespredmetnim za bilo kakvu raspravu, to zapravo i nije tako, budući da živimo u vremenu u kojem postoji nešto što se zove twittliture ili Twitter književnost. Duljina književnog teksta zanimljiva je tema, a dva nedavna događaja podsjećaju nas da je tomu tako.
Prvi primjer dolazi nam iz zemlje u kojoj je, po nekima, i nastao fenomen zvan twittliture, a koja se oduvijek ponosila svojom tvrdo-kuhanom, no-nonsens, nekićenom prozom, i koja je, neki će reći upravo zbog toga, iznjedrila veliki broj vrhunskih majstora kratke pripovjedne forme. Ta zemlja je Amerika. Zemlja je to, također, čiji građani toliko vole oružje da su se i mnogi od njezinih najpoznatijih pisaca, poput Hemingwaya ili Burroughsa ponosili impresivnim kolekcijama vatrenog oružja.
Tamo je stanoviti Tom Shillue odlučio otvoriti godinu zanimljivim, ako i pomalo imbecilnim eksperimentom. Njegova misija je, naime, bila otkriti mogu li knjige zaustaviti metak, i koliko one moraju biti debele da bi u tome uspjele, a za eksperiment su mu poslužile knjige iz 2010. godine, poput Franzenovog hit-romana Freedom. Čovjek je otišao u jednu streljanu u New Yorku kako bi to otkrio, a rezultati su bili prilično poražavajući, dakako, ako se namjeravate od metka zaštititi debelom knjigom.
S druge strane svijeta, pak, dolazi nam suprotan primjer, i to iz nacionalne književnosti čije knjige se, zasigurno zahvaljujući tradiciji realističkog romana 19. stoljeća, uzimaju za paradigmu dugačkog pripovjednog teksta; iz ruske književnosti. Uostalom, koliko puta je svatko čuo ona famozna objašnjenja za slabo poznavanje ruske književnosti, npr. “pokušao sam čitati Idiota (ili Braću Karamazove) već nekoliko puta i uvijek bi iz nekog razloga prestao na neko vrijeme pa sam imao problema s ponovnim čitanjem”, ili “ne mogu popamtiti sva ta imena, ima ih previše” i “knjige Rusa su naprosto predebele”.
No, iako je riječ o banalnim pojednostavljenjima i izlikama za odbijanje čitanja ruskih klasika, činjenica je da su se u 19. stoljeću pisali dugi romani, i to ne samo u Rusiji.
No, u suvremenoj ruskoj prozi, koja je u Hrvatskoj proteklih godina izuzetno slabo prevođena, postoje i drugačiji primjeri. Jedan je takav i onaj ruskoga pisca za kojeg čak i mnogi poznavatelji ruske književnosti teško da su čuli. Riječ je o Vladimiru Aleksandroviču Blinovu iz Jekaterinburga, inače rođenom 1938. u Sverdlovsku, profesoru na Uralskoj državnoj arhitektonsko–umjetničkoj akademiji, predsjedniku sekcije Saveza pisaca Uralske oblasti i rukovodiocu organizacije za proslavu Puškinovih jubileja u tom dijelu Rusije, dakle relativno anonimnom provincijalnom autoru čije tekstove objavljuje također malo poznati regionalni književni časopis Ural. Taj Vladimir Aleksandrovič Blinov dobio je nedavno uralsku književnu nagradu, takozvanu Nobelovu “Buku” za najkraći roman na svijetu koji se sastoji samo od četiri riječi. Tekst ovog nagrađenog Romana bez naslova glasi: “Ne treba! Sama ću” (Не надо!Я сама). Ovim romanom Blinov je pobijedio na natječaju ‘za najoriginalnije djelo nastalo 2009. koje razvija princip minimalizma u književnosti Rusije’.
Što nam govore ova dva primjera, američki i ruski? Netko će reći ‘ništa’, netko će reći da prvi primjer pokazuje da ako je pero i jače od mača nije jače od metka, a netko će reći da je kratki roman Vladimira Blinova zaista lijep pripovjedni tekst koji pruža izniman užitak čitanja.
Piše: Neven Svilar
booksa.hr
