Po ocjeni žirija, Đogo pripada najužoj grupi srpskih pjesnika koji su obilježili posljednju četvrtinu prošlog stoljeća. Njegov magistralan učinak vidljiv je i u onoj ekskluzivno-lirskoj ravni, s obzirom na estetsku upotrebu i melodioznost maternjeg jezika, i u ravni etičko-ideoloških peripetija srpske lirike, o kojima većina savremenih autora radije ćuti.
Đogova pjesnička djelatnost, navodi se u obrazloženju žirija, “i danas traje u izrazito polemičkom i moralističkom afektu, kao što je i započeta”. Naime, u jednom važnom istorijskom trenutku njegov lirski glas je opravdano stekao prizvuk temeljne jeresi i subverzije, da bi se taj renome produžio u vremenima još dramatičnijim i tragičnijim. Slučaj “Vunenih vremena” donekle je zamagljen u našoj kulturnoj i političkoj istoriji, ali su pjesnički tragovi ostali neizbrisivi. Pjesnik je tada utamničen, a stihovi su ostali slobodni.
Može se konstatovati da je Đogovim “Vunenim vremenima” uspostavljen strog kriterijum etičke odgovornosti prema izrečenom i napisanom, a konvencionalni horizont dotadašnjeg srpskog angažovanog pjesništva u dobroj mjeri nadmašen. “Vunenim vremenima” je demaskiran javni i skoro opšti društveni kukavičluk, a savremena poezija neočekivano je pokazala sposobnost da prodre u najdelikatnije zakutke nacionalne svijesti i podsvijesti.
– Ton odricanja i nepristajanja stalni je pratilac Đogove poezije, od “Tuge pinvina” i “Modrica” do sve štedljivijeg i ubojitijeg kasnijeg stvaralaštva. Pritom, pjesnikovo sudbinsko osjećanje sve neposrednije nalazi precizan i adekvatan izraz, tajnovit i tamni zvuk maternjeg jezika postaje gorka lična ispovijest – objašnjavaju članovi žirija svoju odluku.
Đogova lirika upečatljiv je dokaz sposobnosti lirske riječi da neku istinu ne samo kaže, nego dokumentuje sopstvenim bićem. Što reče Đorđo Sladoje, Đogo nije pjesnik koji se lirskim primjedbama osvrće na socijalne i moralne anomalije, nego on sliku savremene srpske stvarnosti u mitskoj projekciji razvija do vizije svijeta bez ljudskosti i samilosti, bez istine, pravde i ljepote.
Đogo je, takođe, jedan od rijetkih koji tačno znaju – gdje je opasnost, tu raste i ono spasonosno. Kao uzoran esejista, on je veoma zainteresovan za epohalni karakter pjesništva, za promišljanje njegovog mjesta u svijetu i njegovog opstanka – navodi se u obrazloženju.
