Uvaženi kolege,

Odluka da istupim iz Hrvatskoga društva pisaca jedini je način koji mi je na raspolaganju da izrazim prosvjed i indignaciju zbog geste predsjednika HDP-a, gospodina Velimira Viskovića, koji je u intervjuu što ga je dao listu Vijenac (br. 440, 23. siječnja 2011. godine) ustvrdio: „Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji.“

Ne pamtim kad sam pročitao kraću a opakiju tvrdnju jednoga književnoga i javnog uglednika. Jedna je stvar što je potpuno netačna, odnosno svjesno lažna. To se može ostaviti autoru na dušu i na karakter. Mnogo gori i opasniji je način na koji je artikulirana i odaslana – kao lozinka kojom se svim zainteresiranim i entuzijastičnim domoljubima signalizira da bi bogougodno hrvatsko djelo bilo nekako maknuti toga zloćudnog „reafirmatora četništva“.

O Miljenku Jergoviću može misliti što god tko hoće. Tako i Velimir Visković može priznavati da mu je on „kritičarska zabluda“; ne vjerujem da taj kasni autodafe može nauditi Jergovićevoj književnosti, više govori o kriteriologiji kritičara i kanonizatora hrvatske književnosti. No, ugrožavanje nečijega fizičkoga integriteta sasvim je druga stvar – na to nitko ne smije imati pravo.

Ako sam što propustio, molim kolege iz HDP-a da me isprave, no svih ovih dana otkako je osvanuo Viskovićev intervju u Vijencu, nisam uspio primijetiti niti jednu jedinu javnu reakciju – niti od uprave i članova HDP-a, niti u cijeloj hrvatskoj javnosti.

Zato zahtijevam da me brišete iz članstva Hrvatskoga društva pisaca, te da o tomu na primjeren način obavijestite sve članove Društva. Najmanje što mogu učiniti jest to, da tu gestu učinim javnom.

U Sarajevu, 22. 1. 2011.