Dugih je petnaest godina gazila po njegovu truplu, kao što je on gazio po njenoj duši i uživala je svakog trena u tome. A onda su je jednog jutra pronašli kako otrovana, bez trunke života u sebi, leži na podu skromne sobe u Vlaškoj ulici. Negdje dublje, zakopan u hrpama piljevine i prašine, pod podnim daskama ležao je ruski knez Borčinski, njena vječna i nikad potpuno ostvarena ljubav kojemu je na kraju bila krvnica.
Sada, 15 godina kasnije konačno su spojeni u istoj sobi, istoj smrti, kad već nisu mogli zajedno za života. Tako je svoj put nasilno završila Anastazija Vanić, s čijom je smrti svoj život započeo roman Marije Jurić Zagorke “Kneginja iz Petrinjske ulice”, prvi kriminalistički feljton u hrvatskoj povijesti, objavljen točno prije stotinu godina u Hrvatskim novostima.
Smrt Anastazije Vanić, samozatajne, uvijek uglađene i besprijekorno dotjerane gospođe samo je uvod u svijet intrige, osvete, mržnje i ljubavi koju Zagorka priča spretno, tečno i velikom brzinom. Ruski plemići, nepriznata djeca, zagonetka u Ženevi, škrinja puna zlatnika, incest i preljub odigravaju svoju dramu iza kulisa masovnih demonstracija protiv bana Khuena Hedervaryja. Zajedno sa čitateljem lete kroz nekih četristotinjak stranica knjige što poput vremenskog vrtloga vodi u davno zaboravljeni gospodski grad Zagreb. Kroz labirint ulica pod svjetlom plinskih lanterni, između demonstranata i užurbanih fijakera s čitateljem tumara i policijski inspektor Šimek, hrvatska verzija Sherlocka Holmesa, koji uporno i strastveno juri za misterioznim ubojicama Anastazije Vanić.
I sam opsjednut romanima o Sherlocku Holmesu, i nadom da će i on poput slavnog Doyleova junaka riješiti barem jednu veliku misteriju u svom životu, Šimek će ispod šarene gradske glazure otmjenosti i finoće zagrepsti u blato zločina, misterija i osvete, baš kao i putnik namjernik koji će napustiti razlistani Zrinjevac i naći se sasvim neočekivano u tadašnjem blatnjavom predgrađu na Trnju.
Zbog svega ovog čitatelji su stajali u redovima kako bi u Hrvatskom listu te burne 1910. pročitali novi nastavak Zagorkine “Kneginje iz Petrinjske ulice”.
Mora da je poseban doživljaj bio sjesti u Gradsku kavanu, zapaliti cigaru pa uz čaj svakog jutra gutati nove pustolovine inspektora Šimeka, danas nepravedno zaboravljenog arhetipskog istražitelja, ili bezobrazno bogate kneginje Borčinski, vječno u crnini i s velom preko lica. Pratilo se s posebnom zebnjom kako će završiti tragična sudbina Darinke Antolković, nepriznate plemićke kćeri zaljubljene u vlastitog brata. Sve to odvijalo se usred prosvjeda na Jelačić placu, što je feljtonu davalo dodatnu draž i dozu realnosti: sama je Zagorka naime organizirala u stvarnom životu demonstracije protiv bana Khuena Hedervaryja.
Bilo je to neko danas zaboravljeno vrijeme, nestalo u eri sveopće užurbanosti i modernog načina života. U doba nastajanja “Kneginje” hrvatsko je novinstvo ulazilo u novo razdoblje i iz strogo stranačkog se pretvaralo u informativno novinstvo 20. stoljeća. Zagorku su, piše u pogovoru knjige (izdanje iz 1988. godine) ugledni prof. dr. Stanko Lazić, polako ali sigurno izgurivali iz Obzora, tada najuglednijeg političkog dnevnika. Urednici Milivoj Dežman i Vladimir Lunaček nisu očekivali silan uspjeh njenog feljtona, ali nakon toga su je tjerali da ih piše još. Na tržištu je vladala glad za kvalitetnim feljtoniziranim romanima.
Kompletan tekst je dostupan u tiskanom broju Globusa.
Piše: Tomislav Novak
jutarnji.hr
