Velikim brojem književnih djela, napominje Nemec, dominira urbanofobija i želja za bijegom iz urbanog prostora koji se često prispodobljuje mitskim nemanima i artikulira biblijskim metaforama Sodome i Gomore.

Za razliku od Šenoe, koji je rođen u Zagrebu, većina naših realističkih pisaca potjecala je sa sela tj. iz provincije i tek im je dolazak na školovanje u Zagreb, Prag, Graz ili Beč bio prvi ozbiljniji doticaj s urbanom sredinom. Naši realisti, dodaje Nemec, nisu voljeli grad i o urbanoj civilizaciji pišu isključivo kao o otuđenoj formi života.

S iznimkom Dubrovnika, kao urbane strukture dugog trajanja, naša književnost preferira selo i pastoralne ugođaje, istaknuo je.

Od razdoblja moderne, grad se počinje promatrati kao proces koji s jedne strane nudi veliku kulturnu ponudu (kazališta, koncerti kino i izložbe) i mogućnost zadovoljenja različitih potreba, ali i urbanu otuđenost i depresiju, kazao je Nemec.

Predstavljači Žmegač, Fabrio i Grčić pohvalili su autora, koji je, ističu, kroz većinu djela hrvatskih pisaca 19., 20. i 21. stoljeća te kroz nekoliko djela stranih autora na najbolji način pokazao fenomene urbanog nomadizma, odnos centra i periferije, kao i nove označitelje tranzicijskoga grada.

Knjigu je objavila zagrebačka Naklada Ljevak.

tportal.hr