Točno je, međutim, i da bi dokona čitatelja bitno više obradovala prva interpretacija, jer kako, zaboga, čitati roman u kojem otmjene dame imaginarnog sultanata Konga slijedom podmukle vradžbine sultana Mangogula blebeću sasvim neuvijeno, iskreno i otvoreno o najstrože čuvanim tajnama i pikanterijama svojih intimnih života, ali ne kroz usta, već “kroz svoj najprostodušniji dio, svoj dragulj”?
Mitovi o elokventnoj vagini odavna se vrzmaju literaturom, a Diderota bi se – na tragu svinjarije što ju je britanski autor James Hawes posthumno priredio Franzu Kafki – mirne duše moglo prozvati prascem i strasno utonuti u lektiru njegova djela.
Prvijenac za 2 tjedna
Poslovično zrnce istine svakako pripada tvrdnjama biografa, prema kojima bi priča o peripetijama, izazvanim pikantnim vaginalnim ispovijestima tobože vjernih i čednih dama, koje, nesvjesne djelovanja čarobnog prstena, za svoje ispade ne biraju ni mjesto ni vrijeme, zrcalila tek nepretenciozni pornografski obrazac, kojim je slavni prosvjetitelj i enciklopedist nastojao na brzinu zgrnuti novac, a tek potom karikirati francuske političke i socijalne prilike u doba Louisa XV.
Tome u prilog govore podaci da je Diderot u dobi od 34 godine svoj literarni prvijenac slijedom oklade zgotovio za svega dva tjedna, želeći dokazati da su romani njegova doba u osnovi konfekcijska literatura, da je, iako mu u materijalnom pogledu nisu cvale ruže, honorar od prvog izdanja namijenio financiranju ekstravagantnog života svoje ljubavnice madame de Puisieux, te da će svoj uradak kasnije nazvati “velikom glupošću”, za čije bi poništenje rado žrtvovao “jedan prst na ruci”. Inspirirani pričama iz “Tisuću i jedne noći” te lascivnim romanom “Sofa” Diderotova suvremenika Claudea Prospera Crébillona “mlađeg”, “Dragulji” se na prvi pogled doimaju kao nimalo pretenciozno literarno dijete epohe, čiji će se odjek možda i zadržati do popularne kulture 20. stoljeća i musave filmske razbibrige poput “Chatterboxa” Toma de Simonea (1977), gdje se frizerki Penny nakon lošeg seksa iznenada raspriča najintimniji dio tijela, što bi se u najboljem slučaju moglo potkrijepiti “muškim” mitovima o histeriji kao “ženskoj bolesti” revoltirane, zapostavljene maternice, koja u potrazi za ispunjenjem naposljetku zagriza mozak.
Esej o ženama
Takve “medicinske” predodžbe bliske su i samom Diderotu , koji će u eseju “O ženama” 1772. napisati da je “žena opremljena unutarnjim organom, prijemčivim za strahovite grčeve; taj organ ovladava njima, budeći u njihovoj mašti uobrazilje svakakve vrste; u histeričnom deliriju žena se vraća prošlosti i poseže za budućnošću, a sve vrijeme postaje joj sadašnjost”.
U inat svim pornomanskim zazubicama, sve ovo možda se i doima nekako macho, ali neosporno nije porno, jer lektira duhovito napisanih “Dragulja”, ne bi smjela zaobići filozofsku razinu pripovijedanja, na kojoj se, kao i u tolikim drugim djelima, isprepleću i sukobljavaju filozofske koncepcije od deizma i spiritualizma do materijalizma i ateizma, među kojima se tijekom života koprcao i Diderot.
Slovenski filozof Mirana Božovič uputit će nas na naoko usputnu teoriju “seljenja duše”, koju u romanu razrađuje sultanova ljubimica Mirzoza. Selila se, istina, duša i u Crébillonovoj “Sofi” iz života u život, tjerajući protagonista da kao komad namještaja promatra ljubavne avanture, no ovdje imamo posla s dušom koja ne nadživljava tijelo, već traje koliko i ono i seli samo unutar njega. Noge su, saznajemo, njeno iskonsko obitavalište, odakle kod većine muškaraca nikad i ne dopire do glave, dok kod žena rado obitava u očima, jeziku, odnosno “obično u srcu, ali katkada i u dragulju”.
Materijalistička filozofija, na čijem smo se terenu zatekli, dopustit će tijelu, upućenom u vlastite tajne, da o sebi progovori vlastitim diskursom. Taj “histerični materijalizam”, koji se ogleda u “nevidljivu glasu”, čiji izvor – jer dame su ipak čedne – ostaje skriven očima svjedoka, pa mu zbog toga automatski vjeruju jače nego onom što ga proizvode usta, može se, pak, locirati u najmanje dva članka Diderotove “Enciklopedije”, posvećena Pitagori.
Pitagorino učenje
Grčki filozof obraćao se, naime, nekim učenicima skriven iza zastora, dok su ga drugi, napredniji, mogli i vidjeti, zbog čega mu su mu učenje prvi doživljavali kao tajnovito i simboličko, a potonji kao jasan i razgovjetan govor.
Upravo skriven glas izaziva tolike nevolje u Kongu, pa ne čudi da učeni suvremenici u njegovoj nepobitnoj istinitosti prepoznaju čak i dokaz za postojanje boga, koji progovara skriven ispod haljina. Sami “dragulji” pritom diskretno ostaju u drugom planu, ne otkrivajući, protivno zahtjevima pornografske imaginacije, ni trenutka svoj vizualni identitet, jer bi ih to lišilo božanskih atributa. Istina, koju dragulji na koncu otkrivaju sultanu, naime, da u Kongu nema kreposnih žena, bila bi, priznajmo, prilično plitka, da se u njihovom nevidljivom govoru ne razotkriva moć, koja s obzirom na skrivenost nužno zaziva jednu opservaciju Jacquesa Derride, prema kojoj je “moć da se vidi, a ne bude viđen, najviša insignija moći”. S druge strane, nameće se i pitanje kome ta moć uistinu pripada, jer govor “dragulja”, moguć samo dok usta šute, izmiče volji njegove “vlasnice”.
Francuski filozof Michel Foucault vidio je u Diderotu prethodnika terapijskog društva, koje ne traži samo istinu seksa, nego od seksa zahtijeva i vlastitu istinu.
Prst kao žrtva
Tako gledano, govor seksualnosti u “Draguljima” je govor istine, koja ne diskreditira samo muške pozicije moći i nadmoći, već i vjerodostojnost žena, koje, prema jednoj bilješci iz “Enciklopedije”, tuđu sklonost traču doživljavaju kao “udar na vlastitu privilegiju”.
Naposljetku, “Indiskretne dragulje” valja čitati i da se pronikne u tajnu zbog kakve je to knjige slavni enciklopedist bio spreman žrtvovati jedan prst, te, prije svega – koji?
