Frustrirana pijanistica
Podsjetimo, feministička psihoanalitičarka Nancy Chodorow 1978. objavila je kultnu knjigu, znanstveni bestseler “Reproduction of Mothering”. Nekoliko godine kasnije nobelovka Elfriede Jelinek objavljuje “Pijanisticu”, roman o frustriranoj profesorici klavira Eriki Kohut koja živi s majkom koja je već u trenutku njezina rođenja odlučila o njezinom budućem životu virtuozne pijanistice. No, Erika ta očekivanja nije uspjela ispuniti. Roman Elfriede Jelinek , premda najpoznatiji, nipošto nije bio izuzetak u književnoj praksi tih godina.
Sveučilišna profesorica i teoretičarka književnosti Andrea Zlatar napominje kako su zapadnoeuropske književnosti, posebno njemačka i francuska, imale krajem 1970-ih i 1980-ih “književni val” koji je tematizirao odnose majka – kći, dijelom vezan uz drugu generaciju feminističkih teorija.
– Od romana koji su obilježili književnost na globalnoj razini svakako treba izdvojiti “Pijanisticu” Elfriede Jelinek , koja istovremeno razara i građansko-javnu i intimnu matricu odnosa majka – kći – objašnjava Andrea Zlatar, koja je bila i jedna od sudionica okruglog stola u Jedinstvu u sklopu kojeg je govorila o načinima na koji se odnos majke i kćeri tematizira u suvremenom hrvatskom romanu.
Naglasak je, naravno, bio na djelima koji su taj odnos imala u središtu, preciznije romanima Slavenke Drakulić, Irene Vrljan i Dubravke Ugrešić, kroz koji se mogu iščitati i tri različita aspekta tog odnosa.
Prešućivanje intime
– Ako kao mogući “kanonski” tekst uzmemo Zagorkin poluautobiografski roman “Kamen sa ceste”, onda se kroz odnos dviju sestara prema njihovoj majci, mogu odčitati matrice te relacije.
No, u hrvatskoj književnosti meni se ključnim čini pripovjedno oblikovanje odnosa majka – kćeri u prozi Irene Vrkljan, gdje se radi o majci kao unutarnjem “osiguraču” građanske obitelji, one tipične obitelji u kojoj se o osobnim stvarima ne razgovara, u kojoj se intima prešućuje i saznaje naknadno. Odrastanje ženskih likova tema je u prozi “Svila, škare”, tj. njihova emancipacija od građanske obitelji u socijalnom smislu, ali i osobna emancipacija od svih dodijeljenih uloga.
U kasnijoj prozi Irene Vrkljan vidi se, međutim, dugotrajnost povezanosti majke i kćeri te transformacije toga odnosa kada kćeri postaju “odrasle žene”. Konflikt je zamijenjen makar i prešutnim razumijevanjem – objašnjava Zlatar.
Uz opus Irene Vrkljan, knjiga koje je obilježila kraj osamdesetih i početak devedesetih kod nas, navodi Zlatar, bio je roman “Mramorna koža” Slavenke Drakulić koji u središtu ima lik kiparice koja izlaže skulpturu “Tijelo moje majke”, skulpturu koja odašilje erotske signale i otvara temu djevojačkog tj. kćerinog seksualnog sazrijevanja uz majku koja ne želi komunicirati.
Starenje kao obrat
– Skulptura je u mramoru, hladan materija naglašava zatvorenost, nepristupačnost figure majke. Komunikacijski obrat zbiva se nakon majčina pokušaja samoubojstva, kao jedna vrsta zamjene figura moći i naknadnog razumijevanja koje zapravo odustaje od konflikta. U kontekstu novijih proza, posebno se izdvaja roman “Baba Jaga je snijela jaje” Dubravke Ugrešić koji u prvom dijelu prikazuje autobiografsku relaciju majka – kći u razdoblju majčine starosti, a u završnom, parodiranom “etnografsko-feminističkom” postaje pitanje jesmo li sve mi zapravo kćeri jedne pra-majke, naše pra-roditeljice, poznatije kao Baba Roge. Starenje majke uvijek obrće odnos brige (tko se zapravo brine o kome), ali potvrđuje tu dugotrajnu povezanost i privrženost – kaže.
Konflikt nije srž odnosa
Zanimljivo, među spisateljicama mlađih generacija Zlatar napominje kako nije pronašla tekst koji bi u potpunosti bio zaokupljen odnosom majka – kći.
– Primjerice, u romanu “Unterstadt” Ivane Šojat-Kuči ta je relacija uklopljena u vremenski dulju obiteljsku sagu, koja osobne odnose sagledava i kroz povijesnu i socijalnu perspektivu – dodaje Zlatar.
Dijelom se taj trend može pripisati i potiskivanju feminističkog naslijeđa, premda recentni romani Nade Gašić, Mirjane Dugandžije, Mani Gotovac, Ivane Simić Bodrožić nude nove i osobne strategije ispisivanja/ispitivanja suodnosa majka – kći.
No, to ne mora biti nužno loše. Intimna perspektiva i novi pristup konfliktnim situacijama nikad se ne smije podcjenjivati, ali teško da je subverzivnost “Pijanistice” Elfriede Jelinek usporediva s potencijalnom subverzivnošću prikaza odnosa balerine Nine i njezine majke u filmu “Crni labud”.
U tom kontekstu, zanimljiv je i jedan od zaključaka okruglog stola koji se kritički odnosio prema stereotipima, a na koji podsjeća Andrea Zlatar.
– Pokazalo se da fikcionalna djela, književna i filmska, često, baš zato što se bave primarno konfliktnim situacijama, nerijetko i same pridonose oblikovanju stereotipa.
Naime, konfliktne situacije nisu jedino što se može ispričati o majkama i kćerima.
Tri pristupa najboljih autorica
Dubravka Ugrešić u romanu ‘Baba Jaga je snijela jaje’ tematizira autobiografsku relaciju majka – kći u razdoblju majčine starosti, Slavenka Drakulić u ‘Mramornoj koži’ seksualno sazrijevanje, dok je Irena Vrkljan tematizirala odrastanje i emancipacije ženskih likova. ‘U njenoj kasnijoj prozi vidi se i transformacija tog odnosa kad kćeri postaju ‘odrasle žene’, napominje Zlatar.
