Darija Žilić (1972, Zagreb), studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost). Dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. Objavljivala eseje i kritičke prikaze o savremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, Kruh i ruže, Balcanis, Feral tribune, Vijenac, Književna Republika, Filozofska istraživanja, Riječi, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, na Kulturpunktu hr., časopis Agon). Stalna je saradnica na Trećem programu hrvatskog radija, sarađivala je na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti – djela. Prevodi poeziju s engleskog i sa slovenačkog jezika. Urednica je u časopisu Tema.Voditeljica tribine Dekonstrukcije u Hrvatskom društvu pisaca, te književne tribine u Klubu umjetnika na Sušaku u Rijeci. Pjesme su joj prevođene na italijanski, slovenački i engleski jezik. Objavila je zbirku pjesama „Grudi i jagode“ (AGM, 2005), zbirka ogleda o savremenom pjesništvu „Pisati mlijekom“ (Altagama, 2008) i najnoviju zbirku eseja o savremenoj prozi Muza izvan geta (Biakova, 2010) koja je nedavno izašla iz štampe.
Počeo bih razgovor Beketom, kao Vi što počinjete upravo objavljenu knjigu eseja “Muza izvan geta” reminiscencijama o Beketu, preciznije književno-filozofskim esejom “Beketovi likovi i njihovo mjesto u diskursu”. Obnavljate teoremu o Beketovom “junaku građaninu” i “junaku izopšteniku”. Zašto na početku knjige upravo Beket?
– Knjiga započinje tekstom o Beketovim romanima, zato jer riječ je o opsežnom znanstvenom eseju. Naime, još za vrijeme studija čitala sam Beketove romane, ali i modernističku prozu uopće. Zato sam odlučila analizirati “pomnim čitanjem” strukture tih romana, a posebno kako funkcioniraju likovi. Bilo mi je zanimljivo baviti se posebno romanima Molloy, Malone umire i Bezimeni. Junaci u prva dva spomenuta romana su tjelesno integrirani, dok je lik u romanu Bezimeni izgubio sve oznake ljudskog bića, egzistira kao ogoljelo ja, kao glas, tijelo mu je dezintegrirano. Intencija mi je bila pokazati da Beketovi likovi ne funkcioniraju kao psihološke osobe, već kao lingvističke, a to znači da se ne definiraju kroz namjere, raspoloženja ili karakter, već svojim mjestom u diskursu. Zanimali su me i mitski oblici mišljenja u tim romanima, uopće oblici naracije, te različite interpretacije, posebno psihoanalitičke. Beketove romane volim i iz razloga što se bave temeljnim pitanjem, kao što je smisao ljudske egzistencije, a suvremena literatura uglavnom to pitanje ne problematizira, jer je odveć staromodno i nekako ne odgovara društvu spektakla u kojem živimo. Ovo me navodi i na Kafku, on veli u jednoj stranici “Dnevnika” – “Izašao sam, dakle iz sebe… zašto ne ostanem u sebi”.
Što se po vama dogodilo s likovima u novim književnim kontekstima, zašto mislite da se oni ne “definiraju kao karakteri”, ili kao “psihološke osobe”, već kao mjesta u diskursu?
– Da, Beket je zapravo sjajno prikazao taj rasap realističkih karaktera, odnosno nemogućnost da u suvremenoj literaturi postoje junaci kao što su bili oni u romanima realizma. Naime, kako je Federman utvrdio, Beketova fikcija više ne saopćava priču (prošle realitete preoblikovane imaginacijom), već razmatra sebe, svoj kaotični verbalni razvoj-jezik. Beketovi likovi razmatraju jezik svojih fikcija, a ne fikciju samu i zato oni ne funkcioniraju kao psihološke osobe, već kao lingvističke, određeni su svojim mjestom u diskursu.
Zašto “Muza izvan geta”, a u knjizi imate esej “Muza u getu”, baš ovo me asocira na Šimborsku, na “pjesništvo male povijesti”? S obzirom na to da osim eseja pišete poeziju kakve poetske konotacije ima esejistika na Vašu poeziju?
– Sintagma “muza izvan geta” zapravo je parafraza sintagme “muza u getu”, koju u svojoj zbirci pjesama “Vukovi i vozovi” spominje mlada srpska pjesnikinja Jelena Marinkov. Ona u svoje pjesništvo unosi tehnike znanstvene fantastike i novih medija, ističe kako se muza ne može kretati geografskim prostorima, pa joj preostaju izmaštani svjetovi i virtualnost. Pri tom je aludirala, naravno, na srpsko društvo devedesetih. I moja je namjera bila izaći izvan geta nacionalne književnosti, čitati i osluškivati glasove mlađih autora iz regije. Što se tiče esejistike, žanr koji osobito volim je upravo takva esejistika koja je pomalo poetska. Obožavam Bartove eseje o “užitku u čitanju” i briljantne eseje Virdžinije Vulf. A Šimborska koju spominjete, moja je omiljena pjesnikinja, jer je na tako jednostavan, ali snažan način poetski progovorila o upravo toj tzv. “maloj povijesti”, o onome što službeni historiografi neće zabilježiti, o sudbini tzv. malog čovjeka.
U najnovijoj knjizi, kako je zapazio akademik M. Solar pristupate s “tonom objektivističke uzdržanosti”. Pa ipak pišući o prozi i poeziji raznih autora i autorica dekonstruirate i stilove i identitete, muške, ženske, nacionalne, etičke, političke…?
– U svojim tekstovima o knjigama raznih autora imam prije svega namjeru pozabaviti se i tekstom i kontekstom. Posebno me zanimaju analize antropoloških struktura, a volim u kritiku umetnuti dijelove vezane upravo uz nacionalno, etničko, rodno, ali da to, naravno, bude u korelaciji s tekstom. Neki smatraju da bi kritika trebalo biti isključivo vezana uz opis i ocjenu književnog djela, ali ja ne mislim tako. Mislim da književnost nije isključivo estetsko polje, igra staklenim perlama, već da nam može mnogo reći i o vremenu, društvu u kojem živimo. Danas legitimno koegzistiraju feminističke, postkolonijalne teorije, etničke studije itd, i nužno je u tekstovima baviti se i rodnošću, ali i etnicitetima. Svoje kritičarski habitus sam gradila bivanjem izvan klanova, samostalnim radom, a mislim da kritičar nije onaj koji se samo služi pljuvanjem drugih. Mada je takav pristup dominantan i poželjan, baš kao što su poželjne i gotovo naručene kritike.
Što se zaista u regionalnim književnostima najviše promijenilo u odnosu na recimo ranije književne tokove? Što vas posebno privlači, ili deprimira u tim novim valovima balkanske literarne zbilje uz veoma eksplicitno ironiziranje politike?
– Ono što deprimira je svakako društvo spektakla, o kojem više nema niti smisla govoriti, jer smo posve u njega uronjeni. U novoj knjizi eseja “Napad na minibar” Dubravke Ugrešić nalazimo odličan esej “Stendhalov sindrom” u kojem ona postavlja relaciju oni i mi. Oni su provodili svoje vikende u shopping mallovima, a ona je obilazila muzeje, npr. No sada ti oni , piše Ugrešić, preplavljuju moja mjesta, dolaze u gradove, sjede po knjižarama. Dakle, više nema te podjele – danas o knjigama govore i pišu ih polupismeni ljudi, književne tribine vode ocvale pjevačice i TV voditeljice, a književna imena postaju novinari koji jedni drugima pišu laude za posve prosječne uradke u kojima je tzv. stvarnosnost jedino što nude.Ta estradizacija književnosti je ono što je karakteristično za balkansku literarnu zbilju. No, srećom postoji velik broj autora i autorica koji stvaraju literaturu iz tzv. unutrašnjih razloga. Naglasila bih i važnost blogova, jer internet je demokratizirao javnu sferu: ne postoje više vrhovni autoriteti, oni su također podložni kritici. Posebno bih izdvojila blog knjiški moljac, jer njegov autor Božidar Alajbegović već godinama prati i komentira književnu scenu u Hrvatskoj i regiji.
