Autori sporne mape erotskog sadržaja velikani su hrvatske umjetnosti 20. stoljeća: slikar Milivoj Uzelac i pisac Milan Begović.
Blago u Opatičkoj
Priča otprilike ide ovako: 1920. godine netko je od tadašnjih zagrebačkih bogataša – vjerojatno odvjetnik Popović, koji se, prema Krleži, obogatio mešetarenjem na burzi, a u svojim vilama je navodno priređivao raspojasane zabave, pokucao na vrata Begoviću i Uzelcu, koji su mu napravili majstorsku mapu pod nazivom “Anakreon: Grčka proljeća”. Mapa skriva lascivne opise seksualnih poza koji su popraćeni vrlo preciznim i nadahnutim slikama.
Mapa je prvi put objavljena u časopisu Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU 1984. godine. Godinu dana kasnije počeo je sudski spor koji – kako napominje sadašnji voditelj Odsjeka za književnost Tomislav Sabljak, ujedno i zaslužan za to što je mapa završila u posjedu HAZU – ni do danas nije završen.
Naime, ćudoredni nasljednici Milana Begovića tražili su uništavanje naklade časopisa, novčanu naknadu te javnu ispriku jer objavljivanje mape vrijeđa čast i ugled autora.
Na svu sreću, dijelovi su uvršteni u umjetničke monografije pa tako mapa tandema Begović – Uzelac nije potonula u zaborav, no u cijelosti je možete pregledati samo u Opatičkoj 18 – adresi spomenutog zavoda, ujedno i glavnoj adresi ostavštine domaćih kazalištaraca i književnika.
Živući klasik hrvatske književnosti, čije je djelo u nedavnoj anketi Jutarnjeg lista, nakon “Kiklopa” Ranka Marinkovića , proglašeno našim najboljim romanom, trenutno dovršava posljednje tomove vlastitih Sabranih djela. – Sad puno mirnije spavam – dodaje književnik s kojim smo razgovarali u njegovoj radnoj sobi, koja je baš poput arhiva HAZU pretrpana knjigama.
Novak je i sam bio voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti te je dobro upoznat s blagom koje se tamo nalazi. No, njemu rukopisne ostavštine pisaca nisu pretjerano zanimljive.
Što udovice nose
– Iz arhiva HAZU mene su uglavnom zanimale novine.
Bilo je strašno u kakvim su se uvjetima novine nekoć čuvale u podrumima. Otkad je sagrađena knjižnica HAZU, situacija je puno bolja. Što se tiče ostavština – kad su vam pisci dragi, onda je lijepo dobiti uvid u proces nastanka teksta i različite metode pisanja. No, s godinama razvijete sposobnost da sami iz teksta razlučite o pojedinim postupcima.
Ne trebaju vam rukopisi. I, nije vrijedno sve što iza književnika ostaje. Sjećam se kako su udovice nekih književnika nosile kutije s dokumentima, a prema takvim se donacijama treba kritički postaviti. Kafka i njegova ostavština rijedak su slučaj. Nisam fasciniran tim papirnatim arhivama.
Ako piscu za života izađu Sabrana djela, sa završnim verzijama tekstova, onda se te knjige mogu tumačiti kao svojevrsna oporuka i zadnja riječ tog pisca. Ne držim pretjerano do povijesti književnosti i znanstvenih studija kojima su podaci o nastanku nekog teksta zanimljiviji od samog djela – kaže Novak.
Plan digitalizacije
Unatoč njegovoj suzdržanosti prema takvom tretiranju ostavštine književnika, rukopisi, pisma i dokumenti mogu biti iznimno zanimljiv materijal za rekonstrukciju života spisatelja, ali i kulturne epohe vremena. Svi su prenijeli vijest da je engleski pisac John Le Carre nedavno oxfordskoj sveučilišnoj knjižnici Bodleian donirao 85 kutija svoje privatne arhive.
Vrijedna donacija pozdravljena je u britanskim medijima i zato što posljednjih godina ostavštine završavaju u rukama bogatih američkih sveučilišta, spremnih da izdvoje velike svote kako bi postali prva adresa za proučavanje pojedinih velikana pisane riječi.
Zabavna erotska mapa Begovića i Uzelca nije jedino zanimljivo u arhivima HAZU, koja u sklopu Knjižnice i Zavoda čuva i golemu bibliotečnu arhivu, uključujući i 36 inkunabula, fonoteku, videoteku, pa i scenografska i kostimografska rješenja. Odsjek za povijest hrvatskog kazališta, koji vodi Branko Hećimović, skrbi za muzejsku kazališnu zbirku koja je po opsegu jedna od najvećih u ovom dijelu Europe.
U posjedu, pak, Odsjeka za hrvatsku književnost nalazi se 210 književnih ostavština. Među većim su one Milana Begovića, Ante Kovačića, Ivana Gorana Kovačića, A. G. Matoša, Vladimira Nazora, Janka Polića Kamova, Augusta Šenoe i Tina Ujevića.
Plan je da jednog dana sve budu digitalizirane, no zasad su to samo dvije – Kranjčevića i Matoša, a ove godine trebala bi biti dovršena i digitalizacija opusa Tina Ujevića.
Svi voditelji Odsjeka ističu da su im prijeko potrebni mladi znanstvenici. S njima dolaze nove ideje, motiviraniji su za potragu za nepoznatim.
O tome koliko je HAZU bilo stalo do njegova blaga, svjedoči i to da je novi predsjednik Zvonko Kusić prvi koji je obišao prostor Zavoda.
Slobodan Novak u HAZU je od 1983. godine. – Prvi put su me zvali 1973. i odbio sam jer su mi prijatelji bili u zatvoru. Nisu mi dopustili da javno iznesem razloge odbijanja – napominje. Baš kao ni ostavštinom pisaca, nije fasciniran ni dosadašnjim radom HAZU.
Čiji je ugled
– Ljudi s pravom negoduje zbog te zatvorenosti. Smiješno je da se Akademija, s tolikim brojem stručnjaka, ne izjašnjava ni o čemu. Pisao sam predsjedniku Padovanu i govorio mu: Pa, dajte što će vam ti općeniti proglasi, predložite neka konkretna rješenja. Nismo mi Vatikan, mi smo jadni mali narod – iskoristite te stručnjake.
Nisam nikad dobio odgovor. Uostalom, kakve su to priče o ugledu ustanove zbog kojeg se treba paziti s čim se istupa u javnost?
Kako ustanova može imati ugled? Pojedinci imaju ugled. Novi predsjednik Zvonko Kusić, sudeći po njegovu uvodnom govoru i njegovim prvim potezima, čovjek je demokratskih načela, stalo mu je da se HAZU otvori i do toga što se u njemu radi. Volio bih i da doista uspije u tome jer jedino takva Akademija ima smisla – zaključio je Slobodan Novak na kraju razgovora.
