Ivana Simić Bodrožić mlada je hrvatska književnica sa tek jednim romanom i jednom zbirkom poezije, ali i sa nekoliko osvojenih nagrada za njih. Njen prvi roman “Hotel Zagorje”, objavljen u Hrvatskoj pre dve godine, dobio je nagrade “Josip i Ivan Kozarac” (Povelja uspešnosti), “Kočićevo pero” Banjaluka-Beograd (za vanredne uspehe u savremenoj književnosti) i “Kiklop”za najbolje prozno delo u 2010. godini. Za zbirku poezije “Prvi korak u tamu” objavljenu 2005. godine nagrađena je na Goranovom proleću nagradom “Goran” za mlade pesnike. Za istu zbirku dobila je nagradu Matice Hrvatske “Kvirin” za najboljeg pesnika do 35 godina.
“Hotel Zagorje” priča je o desetogodišnjoj devojčici, prognanoj iz Vukovara, koja odrasta u dva sveta. Jedan je sličan svetu gotovo svake devojčice njenih godina – to je svet lutkica i krpica, došaptavanja sa drugaricama, igranja lastiša, prvih simpatija, a kasnije, sa odrastanjem, svet prvih cigareta i đus-votki, prvih poljubaca i muzike, svet u kojem prvi odlazak u diskoteku predstavlja najvažniji događaj u životu. Drugi je svet izbeglice iz Vukovara. Svet u kojem život staje u prinudni smeštaj, u sobicu od devet kvadratnih metara koju deli sa majkom i bratom, svet čekanja da se vrati otac kojem se svaki trag gubi na Ovčari, čekanja da se dobije stan, to jest da život konačno počne. To je svet u kojem “postoje dvije rečenice koje žive negdje na nebu”, rečenice koje nikad nisi čuo. “Jedna je Tata je živ, a druga Dobili smo stan”.
Knjiga je delom autobiografska, a zbog svega što se desilo, Ivana Simić Bodrožić je mislila da nikada neće doći u Beograd. Zato je ova promocija za nju bila važan događaj.
“Imala sam tri promocije koje su bile važne; prva je bila moja prva promocija u Zagrebu, druga u Vukovaru i treća ova danas u Beogradu. Mržnja je dosta žestoka emocija i ne mogu reći da je nisam osjetila, ali ono što je više preovladavalo pored mržnje bila je nekakva averzija i gađenje prema svemu što dolazi iz Srbije, ne zato što ja na racionalnoj razini nisam znala. Naravno da sam znala da u Srbiji žive ljudi koji razmišljaju drugačije, međutim ta trauma koju sam ja dobila na samom početku rata bila je toliko velika da mene uopšte nisu zanimali ti normalni ljudi, i nije mi ništa značilo to što oni postoje. Nikada nisam zamišljala da ću objaviti knjigu u Beogradu. Nisam sigurna kako bih se s tim trebala nositi, ali znam da naprosto to trebam napraviti, da knjiga treba izaći ovde i da trebam doći ovamo i govoriti o tome i da je to jedini put da se stvari normaliziraju, kako u meni tako i u ovom i hrvatskom društvu”, rekla je Ivana Simić Bodrožić u razgovoru sa urednicom izdavačke kuće “Rende” Slađanom Novaković koja je objavila knjigu za srbijansko tržište.
Kada dolazi u Hotel Zagorje glavna junakinja ima 10 godina, i ostaje do 15. godine, nakon čega se seli sa mamom i bratom u Zagreb, iščekujući vesti o tati koji je nestao nakon što je JNA okupirala Vukovar. U trenucima očaja njen brat piše pisma predsedniku Franji Tuđmanu na koja nikada nije dobio odgovor.
“Dobar dio romana se događa u Hotelu Zagorje kako se zapravo zove bivša Politička škola, u koju su nakon pada Vukovara 1991. godine bili smješteni prognanici. U tom hotelu je živjelo oko 400 ljudi i među njima je živjela i junakinja romana, na tom mjestu je odrastala i prolazila sve one spoznaje kad odrastamo. Knjiga je dijelom autobigrafska. Ako uzmete osobne podatke junakinje i moje, oni bi se poklopili u 99 odsto slučajeva. Međutim, dok sam pisala knjigu cijelo vrijeme sam bila svjesna da pišem roman i zapravo sam za potrebe žanra i da naprosto priča kao priča drži vodu i bude dobra, posezala za fikcijom, tako da ima određenih epizoda i likova koji su izmišljeni. Međutim, mogu reći da je knjiga zaista autentična u atmosferi i zbivanjima. Kad sam krenula da pišem roman nisam znala gdje ću sve morati otići, koliko duboko zagrebati, tako da ne znam bi li se baš u svakom trenutku odlučila na to, ali sad mi je drago da jesam”, rekla je mlada književnica.
Istakla je da ovo nije priča samo o ratu, rat je jedan njen okvir, jedan tektonski pomak koji se događa u društvu i koji strahovito utiče na sve koje je dotaknuo, nego i priča o traženju identiteta, o odrastanju u posve izopačenim okolnostima.
“Kad si dijete, gdje god da odrastaš ne možeš izbjeći svim spoznajama koje te prate u toj dobi, spoznajama o tijelu, seksualnosti, o formiranju, identitetu… Bilo mi je važno ispričati tu priču, mržnju staviti u kontekst sa svim onim potpuno izopačenim svijetom koji je tada postojao oko nas. Važno mi je to ovdje reći – ovo je priča koja ne prešućuje stvari, međutim, stvarnost nije koncipirana tako da su Srbi u njoj isključivo negativni likovi a Hrvati pozitivci. Takođe, nisu samo Zagrepčani loši a svi drugi dobri. Htjela sam ispričati priču o svima koji su se našli u situaciji koja ih potpuno nadraste. Važno mi je ne prešutjeti, ne štedjeti nikoga ko se nekako putem našao u toj priči, ali ne štedjeti ni samu sebe. Ovo je priča koja je pričana iz perspektive djeteta, kad pomislite na roman u kojem je dijete pripovjedač ili je žrtva rata imate vrlo crno bijelu sliku, ali taj dječji svijet zna biti vrlo okrutan bez obzira koliko su ona bespomoćna. Tako je i pripovjedačica u nekoliko momenata vrlo samoživa i vrlo nekorektna, kao i svijet koji se događa oko nje, ali naprosto zato što je društvo takvu frormira”, istakla je Ivana dodajući da je pokušavala da pokaže priču iz jedne perspektive, perspektive prognanika.
“Neke stvari o sebi samom nije ugodno čuti. Postojala je jedna perspektiva ljudi koji su živjeli u Zagrebu i koji su bili ljuti jer je rat, jer su redukcije struje, dobivali su minimalce, grad im je bio u kaosu, preplavljen izbjeglicama i prognanicima, a oni su mislil da daju najbolje od sebe, da su gostoljubivi i da daju sve što mogu. S druge strane, za nekog ko je tri mjeseca bio pod opsadom, bez vode i struje, kad je grad pao iz podruma su izlazili poluživi ljudi, i došli bi u 300 kilometara udaljen taj Zagreb gdje su ljudi sjedili na Cvjetnom trgu i pili kavu. Priču Zagrepčana iz perspektive tih Vukovaraca njima nije lako čuti, što ne znači da je ona jedina i prava i jedina relevantna, to je priča iz jedne perspektive a što više perspektiva sakupite možda ćete dobiti objektivnu sliku.”
Ivana Simić Bodrožić je malobrojnim Beograđanima koji su došli na promociju potpuno iskreno i otvoreno pričala sve vezano za njeno odrastanje, odnos prema Srbiji, Srbima, ratu, povremeno pominjući da je i za nju samu ovo pomalo perverzno. Te večeri imali smo retku priliku čuti priču sa druge strane, direktnu posledicu ludila koje je Srbija rasipala oko sebe devedesetih godina. Međutim, kako i sama kaže, knjigom nije lečila samo svoju, nego traume mnogih izbeglih i prognanih ljudi sa prostora bivše SFRJ.
“Drago mi je kad vidim da sa ovom knjigom nisam liječila samo svoju traumu, nego su mi se počeli javljati i ljudi iz cijele Hrvatske, BiH, koji su se prepoznali u knjizi, i znali su mi napisati mejl u kojem ističu kako su mislili da je problem sa njima, da nisu normalni, ali da su nakon knjige shvatili da je problem u društvu. Mi smo potpuno sjebana generacija. Kad se djeci rastanu roditelji, ona idu kod psihologa i to je dobro, a mi smo živjeli sedam godina u tom prognaničkom smještaju i niko se nikada nije zapitao šta se s tom djecom događa. Cijelo vrijeme ti odrastaš i sve se to utiskuje u tebe, i predrasude i mržnja i nemoć i strah i bijes, i ti jednog dana ispadneš takav kakav ispadneš i onda je potrebno daleko više napora sa svih strana da bi se iz toga iskobeljao i da bi bio relativno zdrava osoba. Moja generacija, ljudi koji imaju 30-ak godina, to su uskoro punopravni članovi društva koji će odlučivati o nekim stvarima, o povlačenju poteza, a ako se nisu uspjeli formirati u ljude koji nisu osakaćeni, oni će to užasno teško napraviti”, zaključila je Ivana Simić Bodrožić.
Miljenko Jergović ovaj je roman nazvao velikim događajem u nacionalnoj književnosti, a sa sigurnošću se može reći da je dolazak Ivane Simić Bodrožić i predstavljanje “Hotela Zagorje” u Beogradu jednako veliki događaj iz više aspekata. Najvažniji je onaj koji se tiče pokretanja dijaloga, otvaranja vrata Drugima i suočavanja sa prošlošću na ličnom nivou. Kroz knjigu i razgovor s autorkom dobija se druga dimenzija, druga strana rata u Hrvatskoj , ona strana u kojoj se mogu osetiti direktne posledice svega što je politika u Srbiji devedesetih proizvela. Iz perspektive jednog deteta. Koliko je Srbija za to zainteresovana, jeste druga priča jer je sama promocija bila slabo posećena, ali to ne umanjuje važnost dolaska ove mlade hrvatske autorke u Beograd.
Izvor: e-novine; autorka: Žarka Radoja)
