Očito, to je linija razdvajanja: u inostranstvu je takav paket nužno zlo, ako baš stranci hoće da kupe to i ništa drugo – hajde da ga prodajemo. Ali u zemlji je to tabu ako inostrana prezentacija dodatno iritira domaće monopolske strukture ili ima drugačiji pristup definisanju srpske literature.
Bilo kako bilo, sada je Lajpcig tu.
Generalno, trebalo bi po logici njemačkog tržišta i publike plasirati mlađe i nepoznate pisce, koji su sposobni da suvereno opšte sa javnošću. Oni bi imali šansu da se svide i da ih neko primijeti. Međutim, program u Lajpcigu je nastao više kao kompromis između domaćih i njemačkih kriterijuma. Pritom su domaća mjerila ostala nejasna i njihova jedina legitimacija je taj Odbor pri Ministarstvu kulture.
Uz to, u program su pragmatično uvršteni i oni naslovi, koje Nijemci i Austrijanci svakako misle objaviti. Time se pomalo „nabija kilaža“ da bi broj naslova za koji je navodno zaslužno Ministarstvo bio veći.
Činovnici Ministarstva i ljudi okupljeni u Organizacioni odbor pristali su na moju inicijativu da priupitaju tridesetak kritičara koje bi naslove rado preporučili. Svoje prijedloge za prevođenje na njemački poslali su Tijana Spasić, Maja Solar, Vladislava Gordić-Petković, Vladimir Arsenić, Saša Ćirić, Božo Koprivica, Jasmina Vrbavac, Mladen Vesković, Đorđe Despić, Tatjana Rosić, Dragana Belselijin, Saša Radojčić, Sanja Milić, Mihajlo Pantić, Svetislav Jovanov, Ivan Medenica, Goran Lazičić, Ljiljana Šop i Tihomir Brajović. Zbrajanjem njihovih glasova dobili smo kakvu-takvu sliku o tome šta većina upitanih smatra dobrom srpskom književnošću. Najviše glasova su dobili Vladimir Pištalo i Radoslav Petković (po 10 ), potom Svetislav Basara (9) Vladimir Arsenijević, Radmila Lazić, Jelena Lengold (po 8), Srđan Valjarević, Vojislav Karanović, Milena Marković, Sreten Ugričić, Slobodan Tišma, Vladimir Tasić (po 7), Saša Ilić (6), Ljubica Arsić, Novica Tadić, Mileta Prodanović, Mirjana Novaković, Mirjana Đurđević, Zoran Ćirić, Igor Marojević, Vladimir Kecmanović, Mihajlo Pantić i David Albahari (po 5).
Ukoliko pogledate listu, bez obzira šta mislili o načinu njenog nastanka, onda uočavate dvije stvari.
Samo dva člana Odbora su tu zastupljena na listi, Radoslav Petković i Sreten Ugričić.
Ukoliko onda vidite listu prevoda koje je „poguralo“ ministarstvo, uočavate da je na tu listu za Lajpcig volšebno uskočio član Odbora, pisac i izdavač Vladislav Bajac. Neman ništa protiv čovjeka, jedva da ga poznajem. Ali njemu se prevodi knjiga, a ovog proljeća neće biti knjige Jelene Lengold, Vojislava Karanovića, Igora Marojevića, Saše Ilića, Slobodana Tišme, Vladimira Tasića, Milete Prodanovića, Mirjane Đurđević, Zorana Ćirića ili Vladimira Kecmanovića – da spomenemo samo neke koji „Nemcima nisu poznati“ kako su kolege bliske Ministarstvu nevješto sročile. Neko je tu odluku morao donijeti. Lista je lista. Ali, nećemo se držati dogovorenog ko pijani plota, da parafraziram Josipa Broza. Lično sam razgovarao sa njemačkim izdavačem koji objavljuje Pištala, Ugričića i Bajca. Bajac nije bio njegov prioritet. To pokazuje kuda vodi sukob interesa.
Drugi kriterijum za porezentaciju u Lajpcigu bio je već postojeća zainteresovanost njemačkih izdavača za nekog pisca. Dobar broj naslova sa liste novih izdanja na njemačkom, koja je najavljena kao dio beogradskog paketa, ugovoren je mnogo prije bilo kakve aktivnosti Ministarstva. Ana Ristović, Dragan Aleksić, Radmila Lazić, Zoran Živković, Milovan Danojlić, Goran Petrović prošli su u njemačkim izdavačkim kućama potpuno nezavisno od beogradskih institucija. Isto tako, nove knjige Davida Albaharija i Lasla Vegela spadaju u redovnu aktivnost njemačkih izdavača koja je samo vremenski tempirana za Sajam.
No, i prema ovom kriterijumu su se u Odboru postavili selektivno: Nisu, na primjer, u Lajpcig pozvali Jovana Nikolića, kojem upravo izlazi treća knjiga u Austriji, koji živi u Kelnu i sposoban je da komunicira na njemačkom. Isto tako nisu na svoju zvaničnu binu pozvali pjesnikinju Snežanu Minić iz Hamburga koja je zastupljena u aktuelnoj Antologiji srpskog pjesništva profesora Hodela ili pjesnika Ota Horvata koji je studirao u Berlinu, a zastupljen je u panorami srpskog pjesništva koju sam ja priredio i koja je u štampi. I njih dvoje su u stanju da se njemačkoj publici obrate bez prevodioca, što je izuzetak a ne pravilo među srpskim piscima. Stvarne razloge ne znam, ali na Nikolićevo telefonsko raspitivanje u Ministarstvu Veskovićev odgovor je glasio: „Pa, nažalost, drugi su bliži kazanu“. Iznenađujuće iskreno. Znači, skrajnuli su čak i onaj kvalitet koji su mogli imati u Lajpcigu bez velikih ulaganja. Kako onda očekivati bilo kakavu trpeljivost prema onim piscima u Srbiji koji su ovako ili onako javno kritički raspoloženi prema krugu ključnih igrača na relaciji P.E.N-Ministartsvo kulture. A da i ne govorimo o tome da niko nije ni spomenuo nekoliko dobrih pisaca iz Kanade ili Francuske.
3 ŠTA DALJE?
Koncepcijski je Lajpcig pokušaj da se napravi kvadratura kruga: akademsko-slavistički pristup uz nešto balkanskog Diznilenda će biti prepoznatljiv na srpskom štandu. Likovi pisaca u prirodnim veličinama umjesto žive diskusije, dizajn i šarm umjesto supstance. Za atraktivne diskusije su zaduženi njemački akteri, koji su i uložili mnogo više novca. Domaći novinari će javiti kući nezapamćeni uspjeh u Lajpcigu, a i ne ostaje im ništa drugo nego da prepričavaju programe sa srpskog štanda.
Ostavljajući programe sa vrućim temama kao što je ratna literatura i sl. njemačkim partnerima, a najavljujući ih istovremeno kao sveoje dopunske programe, beogradski „stratezi“ mogu u Njemačkoj sprovesti mimikriju tolerantnog i kritičkog prisupa. A ako neko spomene Kosovo ili Mladića, mogu kod kuće da kažu da im je to nametnuto.
Sve u svemu, institucionalni okvir kulture u Srbiji nije dovoljno profesionalno postavljen, ne postoji politička volja da se iz njega trajno otkloni sukob interesa i stane u kraj monopolskom ponašanju. Piscima i izdavačima je ostalo jedino uporno vaninstitucionalno povezivanje sa kolegama u njemačkim govornom području – mimo ustanova koje bi po definiciji trebale biti njihov servis.
