Živjeti u maloj sredini, a ne koristiti rijetke trenutke oplemenjivanja duše putem: slike, knjige, predstave, koncerta je preluksuzno. Kao da tih događaja imamo na pretek pa sebi dozvoljavamo“ da ću to pogledati neki drugi put“. Za živu riječ drugog puta nema, jedan trenutak inspiracije i raspoloženja je onaj momenat koji se istim žarom ne osječa drugi put. Može biti druga interpretacija, drugi izvođač, ali premijerno i spontano izveden performans je najvrijedniji pa i sa svojim nedostacima, ako ih ima. Žar kojim se izgovara sa puno emocija napisan tekst, će dozvoliti i neki nedostatak u „zanatu“, ali esencijalni momenat sinoć izvedenog teksta, jedne emotivne ljubavne priče je u slušaocu uzbudio damare i utjecao da izvođači na sceni obuhvate sve segmente predstave i zaokruže finu atmosferu zajedno sa gledaocima. Tek tada možemo reći da je glumac dobio povratnu informaciju za stanje u kojem smo svi zajedno bili. Kada sam na početku teksta spomenuo „ zakržljali fenomen“, nisam mislio na osiromašenje duha samo u Mostaru. Mostar je davno prije naših vremena imao takve veličine poznate i prepoznate u svijetu koje mi sada otkrivamo ispod prašine i oduhovljavamo neka prošla vremena, ponosni što smo ih imali i što su nam oslikali, opjevali, opisali i u amanet ostavili, da na tako bogatoj kulturnoj tradiciji idemo dalje. Sinočnje veče me barem u mislima podsjetilo na poznate Francuske kafe teatre koji su imali svoju publiku, repertoar i izuzetno intimnu atmosferu koju mogu dati mali prostori kamernog tipa, sa svojim programom i izvođačima. Ta prisna veza, bliskost glumca i publike kojoj je nekada težio Antoan Arto daje dodatni ugođaj kako izvođaču tako i publici. Tu atmosferu je osjetio, prepoznao, naslikao i u historiju umjetnosti smjestio Anri Tuluz Lotrek sa likovima poput: Ivet Žilber, Žan Avril, Mej Belfor, Astrid Brijan i drugi. Život tadašnjeg Pariza, diskusije i rasprave o umjetnosti su se odvijale i u poznatim kafe teatrima kao što su: Žarden d’ Pari, Mulen Ružu, kafani Divan Žapone, Mulen d’ la Galet i ostalima na i oko Monmartra. Bila je to prilika i mogučnost dokazivanja kako glumca tako slikara i pisca.
Sinoć u Mostaru sam osjetio tu atmosferu prisustvujući performansu posvećenom Osmanu Đikiću i bar za kratko osjetio neki fini fluid koji te za čas vrati u onu stvarnost koju osjećaš i priželjkuješ. Zahvaljujući klubu „ALEKSA“ i agilnoj Aleksandri Savić klub već kristalizira i opravdava svoje postojanje. Nizom dosadašnjih sadržaja klub nas vraća u neko fino vrijeme i nudi svoj prostor, da barem za kratko odemo od svakodnevnice, gdje ni u jednim novinama, vijestima se ne govori o Mostaru gradu duha i umjetnosti nego o gradu „slučaju“. Sa prefinjenim osječajem za bilo i boju Mostara, njegov miris, svijetlo, ljubav Mišo Marić nam je ponudio tekst protkan tihim dertom i emocijama između dvoje ljudi:Osmana Đikića i Zorke Topalović, a koji su izvanredno (bez probe) interpretirali mladi mostarski glumci: Maja Burić, Ivo Krešić, Goran Karanović, Maja Zećo i Aleksandra Savić.
Sa zadovljstvom
Prof. Dr. Pezo M. Salko
