…čitav zreli poetski poduhvat Dragoslava Dedovića, počev sa zbirkom O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima, preko Kawasakija za Wukmana Dedowitscha, Café Sumatre, pa sve do Dinarskog Bude, u suštini, predstavlja pokušaj da se praktično odgovori na pitanje koje je, svojevremeno, ekstatično postavljala i pjesnička generacija prvog talasa modernizma, sa Crnjanskim na čelu: kako da čovjek pjeva poslije rata?, da parafraziram Dušana Vasiljeva. Da li rat profilaktički potisnuti u zaborav po principu kolektivne amnezije, neuračunljivo ga eksploatisati da se plamen mržnje slučajno ne bi zagasio ili, pak, pisati tekstove koje karakteriše mimikrija pogođenosti, ali koji su – u očima određene publike i institucija, „najmljenih humanista“ – brend koji ima sigurnu prođu? Trebalo bi ga apsorbovati, kao da poručuje svojom poezijom Dedović, a potom ga, kroz poosobljenu optiku, ironiju, „novu osetljivost“, dramu subjektivnosti… osmisliti, povremeno posvjedočiti, ali isto tako postepeno i prevazići.

Alen Bešić

…gotovo sve u Dedovićevom svijetu nosi pečat svakodnevne, demitizirane, gole stvarnosti – pjesnik se trudi oko nenamještenog, katkad drastično razgolićujućeg snimka ili komentara životnih fenomena. Lijepo ili ružno, lice svake stvari mora da se pokaže onakvim kakvim ga doista vidi slobodno oko ovog nepotkupljivog posmatrača. Samo što Dedović ne gradi pjesmu postupkom anahronog realiste, već mnogo više načinom fenomenološkog redukcioniste: zanimaju ga sami ekstrakti fenomena, jezički domašene i izražene suštine. Povezivanjem takvih, sažetih nalaza čula i uma nastaje tekst, živo tkivo pjesme, pri čemu ne odlučuje jedino senzibilitet već i školovani dar, ukus i zanatska umješnost autora. Drugim riječima – njegova umjetnička inteligencija.

Stevan Tontić