Ovaj autor je u čitateljsku optjecajnost uputio svoje djelo nakon punih 12 godina stanke. Njegov prethodni roman Plamen iznad bugojanskih šuma objavljen je u Mostaru 1998. Prije toga objavio je: Bljesak nade na mom otoku (Dnevnik ranjenog branitelja), Mostar 1994.; Krvava bjelopoljska poljana (1996.) i Ljetopis borbi i nada (1997.). Osim književnoga bavi se i povijesno-znanstvenim radom. U spomenutom razdoblju od 12 godina napisao je i za tisak pripremio još četiri romana, sprema magisterij na poslijediplomskom studiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga slijedi doktorska disertacija.
Roman Lutalica obimom je približno jednak Plamenu iznad bugojanskih šuma. Ali, postoji velika razlika u samoj kompoziciji romana. Naime, Plamen je podijeljen na 32 poglavlja, označena brojevima i naslovima, a Lutalica nema niti jednoga broja ni naslova. A kompozicija je način na koji je djelo sastavljeno, tj. način na koji se različiti elementi književnog djela (likovi, teme, motivi) povezuju u jedinstvenu umjetničku cjelinu. U književnom djelu, kao u osobito složenoj jezičnoj tvorevini, raspored izlaganja, odnosno način sastavljanja pojedinih dijelova i načina njihovog međusobnog povezivanja iznimno su važni.
Za sami naslov romana Lutalica postoje i sinonimi: skitnica, skitač, skitalo. U svakom slučaju upućuje nas na osobu koja putuje od mjesta do mjesta, bez posla i stalnog boravišta, koja luta kojekuda, vucara se, vuče. Željko je doista puno putovao, od mjesta do mjesta, i gotovo u svakome je nalazio ljubavnice, uglavnom starije životne dobi. Osnovni motiv sarajevskog lutalice bio je – zgrtanje love na nečastan, mafijaški način.
Marijan Mandić se u romanu Lutalica poslužio čuvenom mišlju J. W. Goethea koji je odlučno isticao da se pjesničko djelo mora smatrati kao organski izrasla, stvaralačka i neraščlanjiva cjelina. Od samoga autora ovisi što će i kako će unijeti u djelo, na koji će način obraditi i koji smisao ostvariti. Kompozicija se očituje u cjelini djela, ali i u svakom detalju – kako je on izgrađen, koju ulogu izvršava, što je osnovno pitanje za vrijednost djela.
Tematski se roman Lutalica ne razlikuje od ostalih Mandićeviih romana. Obuhvatio je povijesno razdoblje u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Domovinskog rata. Posebnu pozornost obratio je na sudbinu hrvatskoga naroda, njegova borba za opstanak i preživljavanje, borba protiv srbijanske jugovojske i muslimanske podlosti i osvajačkih ciljeva po svaku cijenu. Najmalobrojniji od triju naroda, hrvatski narod se svim svojim snagama borio za svoju opstojnost, za svoje povijesno tlo i za slobodu. Ali, u toj borbi postoje oni kojima ništa nije sveto. Postoje kriminalci, lopovi, prevaranti, seksualni manijaci…
Glavni lik ovoga romana je Željko Zaradija (32 godine), Sarajlija. Njegovi roditelji su bili inženjeri, a sestra Jadranka – profesorica književnosti. Željko se, nakon gimnazije, upisao na studij politologije. Ali, sve je krenulo naopačke. Majka Katarina, iako katolkinja, nikada nije bila u crkvi. Kao okorjela komunistica bila je protiv svega što je hrvatsko. To je dovelo do svađa između nje i muža Joze. Kako je već imala ljubavnika muslimana, rastali su se. Jozo je otišao u Fojnicu i stavio se na raspolaganje HVO-u. Katarina se udala za Senada, muslimana koji će je kasnije ubiti, jer mu više nije trebala, jer je za njega odradila prljave poslove. Novi muž je bio obavještajac. Ona nije položila ispite iz hrvatstva. U njoj je umrlo ono hrvatsko, nacionalno, što je skupo plaćano i u obitelji. I Jadranka se udala za muslimana, a svome sinu nadjenula je ime Bajazit. Njezin otac Jozo nije bio u svatovima jer se nije slagao sa budućim zetom – muslimanom.
Željko, čije je ime izvedeno od imenice želja, napustio je studije i krenuo po zlu putu. U Dubrovniku se spetljao s Vickom i Borisom, s kojima će kasnije robijati u francuskome zatvoru. Željko je bio osuđen na pet godina, zbog skupe prodaje umjetničkih slika u Francuskoj. Vicko i Boris su za pozamašnu sumu novca dopremali te slike, pribavljene od razbojnika koji su ih pokupili po kućama diljem Hrvatske i BiH. Željko je s njima ugovarao ‘posao’, slike su dopremane u Pariz, gdje ih je zaprimala Suzi, 50 godišnja odvjetnica. Ona je i nakon Željkova zatvora zaprimala novac za dopremljene slike. Riječ je i o milijunskim iznosima, u francima, koje je davala Željku, a on je dio toga novca prenosio preko granica i donosio dobavljačima, koji su bili iz BiH, Hrvatske, Srbije, Mostara, Banjaluke, Mađarske… Mađarska je u to vrijeme bila samo tranzitna zemlja između Srbije i Europe. Pronašao je Željko i svoga prijatelja iz zatvora, Zagala, crnca, koji je sada bio u sastavu snaga UN-a.
Željko je za Suzi obavljao poslove u Parizu, koja je imala i odraslu kćerku (Meri). Željko je bio visok, naočit, i ljubovao je sa Suzi. S njom je izlazio i u visoko pariško društvo, odvjetnikâ, bankarâ, novinarâ, industrijalacâ, liječnikâ, lijepo odjeven, dobro je govorio francuski i pristojno se ponašao kao pravi poslovni čovjek i džentlmen. Oni koji su ga dobro poznavali nazivali su ga ‘kraljem slika’. Imao je svoj klan, svoje podzemlje čija je specijalnost bila preprodaja ukradenih slika diljem Hrvatske i BiH. To mu nije smetalo da u ljubavnom zanosu ostaje kod Suzi. I ne samo to. Čekajući Suzi da se vrati u stan, vodio je ljubav s njezinom kućnom pomoćnicom, crnkinjom. Ljubovao je i s prijateljicom svoje mame, koja je bila 10 godina mlađa od Katarine. I u Zagrebu je Željko imao svoju Vedranu, razvedenicu koja je, također imala odraslu kćerku (Mirnu). I Ana u Fojnici, u koju je došao posjetiti oca, i kod njega stanovao, imala je neuspio brak. Ana je sa Željkom zatrudnjela, ali je bila strijeljana od muslimanskih snaga. To je Željko dobro znao, što mu je dalo dodatnu snagu u borbi protiv svojih neprijatelja. Zajedno sa svojom postrojbom Željko je želio onemogućiti daljnje prodiranje muslimanskih snaga. U tom jurišu Željko je pao. Poginuo je ‘Francuz’, kako su ga zvali. Sahranili su ga dostojanstveno, prema svim pravilima HVO-a, pored njegova oca.
Nakon pokopa stigla su mu dva pisma, jedno od Suzi a drugo od Vedrane. Obje ga izvješćuju, s velikim izljevima svoje ljubavi, da je postao otac njihovim sinovima. Završetak kao i najvećim tragedijama. Inače, cijeli roman, svojom strukturom podsjeća na dramsko djelo. Naime, ima odveć mnogo dijaloga, pa bi se lako moglo postaviti na scenu. Ono što se nalazi između dijaloga uglavnom predstavlja deskripciju, što već postaje karakteristično za Mandićev književni stil. U tim opisima često možemo pronaći briljantne opise prirode, koja je odraz duševnog raspoloženja glavnih likova romana. Ponegdje možemo pronaći dobre lirske elemente, upravo u tim opisima prirode. Ali, priroda, kako je još davno kazao Heraklit, voli da se okruži tajnama. Mudri ljudi su kazali kako je Priroda odredila da sve bude varljivo i da se sve čini da je stvarno.
Priroda u tim bosanskim krajevima naročito veličanstveno odgovara u predbožićno i u preduskršnje vrijeme. Poetske elemente pronalazimo i izljevima ljubavi, kada se Željko udvara nekoj od svojih brojnih žena s kojima je ljubovao. Kao da je na umu imao onu aforističnu misao A. B. Šimića: ‘Koja je pjesma kao ona kad se dvije ruke stisnu?’ Ništa manje nije poetično i kad one njemu uzvraćaju istom mjerom, mada su gotovo sve s kojima je dolazio u ljubavni kontakt već imale bračna iskustva ili uzgajale svoju djecu.
Ako bi se određivala vrsta Mandićeva romana onda bi odrednica mogla biti – realistički, po temi – društveno-povijesni, po tonu i piščevu stavu – didaktični, prema načinu oblikovanja – roman zbivanja, prema postanju i vrijednosti – suvremeni. Ako bi se sudilo samo po odrednici glavnoga lika, to bi mogao biti i kriminalistički, i povijesni i ljubavni. Za koju god od nabrojanih vrsta i podvrsta romana se odlučimo, nećemo pogriješiti. Naime, Mandić je svu svoju romanesknu građu prepisao iz života. On je samo pozorno bilježio događaje koji su se stvarno o
digrali, samo je iz normalnih razloga dao druga imena svojim likovima. Znači, istiniti događaji su stvarna potka ovoga suvremenog romana. A istina je, poput krštene vodice: svi je volimo, ali je nitko ne voli u svojim očima. Istina je dobra analogija za ljepotu i isto tako je objektivna kao ljepota. Ona može biti čudna ili lijepa. Ali, istina može biti bolja od najslađe zablude. Jozef Čapek je ustvrdio kako nema zlih istina, ali ima zlih stvarnosti.
Ovo bi bila najkraća moguća fabula ovoga izvanrednog romana. Predviđeni prostor ne dozvoljava da se kaže nešto više, a i čitateljima bi bilo odveć jednostavno ili možda nezanimljivo čitanje romana do kraja. Želja autora ovoga teksta je upravo da potakne čitatelje da ga pročitaju do kraja, s velikim užitkom. Ovaj roman se čita ‘u cugu’. U tome i jest njegova veličina. Možda će biti čitatelja koji se neće složiti s ocjenom o izvrsnosti ovoga romana. Uostalom, dobro su kazali stari Rimljani: De gustibus et de coloribus non disputandum – O ukusima i bojama ne valja raspravljati.
Mudar čovjek ne kaže sve što misli, ali misli o svemu što kaže. Ova stara kineska misao mogla bi se primijeniti u ocjeni Mandićevog romana. Ovoj misli mogla bi se pridodati i Konfucijeva misao: Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede. Zato neće biti naodmet jedan savjet autoru: neka Vas pohvale ne uzvise, ni pokude unize.
Roman Lutalica je dobar suvremeni roman koji će oduševiti najveći broj dobronamjernih čitatelja, koji će s ushićenjem čekati Vaše nove književne ostvaraje.

Mostar, 31. 10. 2010.                        Stjepan Galić, prof. mentor

BILJEŠKA O AUTORU

Marijan Mandić, rođen je 11. 11. 1964. god. u Mostaru. Osnovnu – pučku školu završio je u Prigrađanima i Potocima, Prometnu tehničku školu u Mostaru i Filozofski fakultet – odsjek Povijest u Sarajevu.
Do Domovinskog rata radi kao srednjoškolski profesor u Mostaru u Elektrotehničkoj, Građevinskoj, Ekonomskoj i Prometnoj školi.
Cijeli Domovinski rat provodi na nizu dužnosti u razdoblju od 1991.-1995. god.
Za zasluge odlikovan odličjem Republike Hrvatske Reda hrvatskog trolista, Redom hrvatskog križa, Spomenicom Domovinskog rata, medaljama: Ljeto ’95 i Oluja ’95. Teže ranjen u siječnju 1993. god. što nosi i trajni invaliditet.
Prvu knjigu objavio je 1994. Bljesak nade na mom otoku – Split, Krvava, bjelopoljska poljana, 1996. – Mostar, Ljetopis borbi i nada 1997. Mostar, Plamen iznad bugojanskih šuma, 1998. Mostar.
Upisao je postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – odsjek Povijest, gdje obrađuje vremensko razdoblje 19. i 20. st. Magisterij je pred obranom, a uslijedit će i rad na doktorskoj disertaciji. U rukopisu ima još nekoliko romana koji će ugledati svjetlo dana narednih godina. Živi i stvara u Mostaru.