Jednoga dana ugledao je nemoćnog starca, zatim

bolesnika, patnika i na kraju leš. Tek tada je postao

svestan da u svetu postoje starost, patnja i smrt, sve

bolne strane života koje su mu dotle bile nepoznate.

Zbog toga je odlučio da se povuče iz sveta, da postane

monah i potraži put do nirvane. Na osnovu toga

pretpostavljamo da je uživao u sreći,  sve dok mu je

beda bila nepoznata, a na kraju, posle dugog i mučnog

putovanja, da je postigao pravu sreću, izvan ljudske

sudbine

George Orwell

TOLSTOJ I SHAKESPEARE

Prošlog tjedna istakao sam da umjetnost i

propaganda nisu nikada potpuno odijeljene i da je to

ono što smatramo  čistim estetičkim sudovima uvijek

do određene mjere iskrivljeno moralnim, političkim ili

religioznim sklonostima. Dodao sam da su u

mukotrpnim vremenima, kao što je to posljednih deset

godina, u kojima nijedna razumna osoba ne može

zanemariti što se događa oko nje ili izbjeći opredjeljivanje, te potisnute skonosti došle su  bliže do

naše svijesti. Kritika sve više i više postaje otvoreno

borbena, i čak prikazivati se ravnodušnim postaje vrlo

teško. Ali se na osnovi toga ne može zaključiti da ne

postoji estetsko prosuđivanje, te da je svako

umjetničko djelo jednostavno i isključivo politički

pamflet koji se može vrednovati jedino kao takav.

Ako tako razmišljamo onda se dovodimo u slijepu

ulicu u kojoj se izvjesne brojne i očite činjenice više

ne mogu objasniti. Da bih to pokazao primjerom,

ispitat  ću jednu od najvećih moralnih, neestetičkih

kritika –– antiestetičkih kritika, moglo bi se reći ––

koja je ikada napisana: Tolstojv esej o Shakespeareu.