Riječ je o fragmentiranom obiteljskom romanu, koji počiva na autobiografskim elementima, a središnja tema mu je bolest u obitelji i način na koji umiranje majke proživljava njena kći.
– Moja majka je umrla od raka i to je bio okidač za pisanje.
Do trenutka kad se ozbiljno razboljela proživljavala sam kretivni zamah u »Katapultu«, no tada mi je mašta prestala funkicionirati, ali je ostala potreba za pisanjem. Tako sam počela raditi zabilješke, na koje sam kasnije počela gledati kao na tekst i odlučila ozbiljno poraditi na njemu.
Uspjela sam se odmaknuti od svojih emocija, uplela fikciju i izgradila glas pripovjedačice koji na koncu ne pripada meni, iako u trenucima dok sam pisala bilješke nisam bila pisac nego kći – kazala je autorica.
Kristof i Harms
Tea Tulić u knjizi prepliće motive sadašnjosti i prošlosti, pa središnju liniju zbivanja prate reminiscencije iz djetinjstva, prisjećanja na kućne ljubimce koje je pokopala i druge smrti koje je doživjela u krugu obitelji i poznatih osoba. No unatoč teškoj temi, njezna knjiga nije mračna, već prožeta s puno humora, britkih, lucidnih zapažanja i duhovitih situacija, koje su pomogle da se odmakne od patetike, čemu su poslužile i škrte rečenice.
– Pročitala sam sjajnu knjigu Agote Kristof »Velika bilježnica« i potpuno me zavela tim ogoljelim, suhim stilom. Ona mi je sjedila na jednom, a Harms na drugom ramenu dok sam pisala – kazala je autorica, prisjetivši se i drila što ga je u tesanju stila prošla s književnicom Dašom Drndić kroz radionicu kreativnog pisanja.
– Iznimno je cijenim, jer nas je onako visoka, gorda i stroga, mnogo naučila, a kao najvažnije – kako utišati ego i cenzurirati sebe.
Prema riječima urednika Krune Lokotara, njezina je knjiga ponudila posve novu emociju na staru temu. Tea Tulić uspjela je uspostaviti distancu prema nečemu bolnom i osobnom, i izbjeći patetičnost, ne žrtvujući potresnost – kazao je Lokotar koji njezinu knjigu opisuje kao nisku biserno poentiranih crtica.
Uloge umjesto imena
U pripovijedanju autorica se služi dječjom perspektivom, koja je uvijek nekako prirodna kada djeca govore o roditeljima, ali kako bolest odmiče i majka onemoćava, uloge majke i djeteta se polako mijenjaju, pa kći preuzima skrbništvo za majku. Glavni likovi su ženski – nona, majka i kći – i nemaju osobnih imena.
– Imena im nisam htjela izmišljati jer nas u životu često definiraju upravo uloge koje imamo kao kćeri, majke, sestre, očevi… Pitanje je što smo bez njih – rekla je Tea Tulić koja je teško razdoblje majčine bolesti opisala kao iskustvo koje nas pretvara u sijede ljude, a istodobno se iznutra osjećamo poput trogodišnjeg djeteta.
Uz razgovor o knjizi, što ga je spretno moderirao Enver Krivac, autorica je je publici čitala fragmente, a Lokotar je prenio i poruku Olje Savičević Ivančević koja konstatirala kako je to knjiga koja neće rasplakati samo sparušenog cinika.
Upravo je ona, kao jedan od probnih čitača, a i članica žirija nagrade »Prozak«, ohrabrila autoricu da rukopis pošalje na natječaj »Algoritma« i »Zareza«.
Piše: Nela Valerjev Ogurlić
