0

EROS (NE)MOGUĆEG

Kod nas izdato od strane Zepter book world-a. Fascinantno i uzbudljivo štivo kojim ću se tu i tamo poštapati. Ne da bih kvalifikovao nešto za šta nisam kompetentan, niti da bih se bavio dometima i pobačajima psihoanalize u razgradnji nekih umetnika i njihovih dela – a sve to sa ove ugodne vremenske distance. Zbog teme o kojoj je reč i koliko god ta distanca bila ugodna ne bi trebalo zaboraviti Blokove reči, niti smetnuti s uma da nije uvek sasvim moguće razumeti autora i ovladati njegovim delom. Verujem da je ta iluzija jedna od onih lažovki kojima osmišljavamo i pravdamo sopstveni pristup životu i prelazak u neku sledeću fazu – pošto smo prethodnu prevazišli. To i jeste jedna od tema kojima se Etkind bavi, osim što se bavi i nepodnošljivom lakoćom (ne)razumevanja čoveka i njegovog dela uprkos golemom repu koji se za njim vucara. Lakoća sa kojom se otvaraju vrata relativizacije u strogoj, pokroviteljskoj interpretaciji kritičara koji sa udobne visine posmatra i analizira postupke junaka, pa i njegove erotske doživljaje.

 

Riškanje zahteva širom otvorene oči, pa u duhu hazarda može da nagradi neočekivanim.

Etkind je, baveći se ruskim i sovjetskim umetnicima, analitičarima i političarima (neki od njih su bili pacijenti, neki analitičari – neki i jedno i drugo) koji su delovali s kraja 19. veka pa sve do II svetskog rata, pribegao metodologiji koja, po njegovim rečima, nije opšteprihvaćena – izvršio je (psiho)analizu, ali i sintezu interakcije ideja, ljudi i epoha. Pojam epohe je, međutim, nešto varijabilno u odnosu na prostor tako da od Rusa (uglavnom jevrejskog porekla) pomenutih u knjizi nikako ne možemo odvojiti Ničea, Marksa, Frojda… ljude koji su, svako na svoj način, zahtevali novog čoveka, dok je Darvin petljao po njegovom poreklu i zaključio da su borba, smrt i glad pozitivni elementi evolucije. Ljude koji su zahtevali natčoveka i, hteli to ili ne, nepopravljivo uticali na formiranje duha jednog vremena (koji, ponavljam, ima svoje prostorne varijante). Pretpostavljam da su dotični odgovorni za posledice u vidu možda najveće duhovne revolucije posle Hrista. Dopalo se to njima ili ne.

Ko se laća mača, mačem može i ubiti.

Ne znam ko bi mogao da odoli ovoj knjizi, bez obzira na njena ishodišta. Neodoljivi su, neobični i često tragični životopisi recimo Lu Andreas Salome, začinjeni isposvestima njenih slavnih ljubavnika (Niče, Rilke; njen kasniji odnos sa Frojdom bio je drugačijeg karaktera) u kojima nema ničeg pornografskog – ako ga u domenu privatnog uopšte i ima; ali je zato ono erotsko sasvim svedeno na krajnje uzbudljive naznake pojačane izuzetnošću jedne Salome, pa su proističuće predstave njenog erosa još razgranatije – što već zavisi od samog čitaoca budući da se Etkind maksimalno trudio da ne smeta svojim prisustvom. Nije to nikakva romansirana multinacionalna biografija jedne značajne i teške gomile ljudi u interakciji. U pitanju je veoma ozbiljna i obimna studija koja je očigledno zahtevala solidno parče nečijeg života. Zauzvrat smo dobili visok nivo dokumentarnosti što je svakako golicavije od onoga čemu pristupamo znajući da je u pitanju fikcija. Premda potpuna fikcija u literaturi i ne postoji. Osim toga, utešno je i ohrabrujuće videti kako jedan Frojd, u doba kada je seks već prestao da ga zanima (stao je u 41-oj godini života) jer je sebi našao prečeg posla, oprašta jednoj Salome nešto što Jungu u isto vreme ne oprašta.

Činjenicu da je, poput Lonarda ili Tesle, odbacio sopstvenu seksualnost iz razloga koje je glasno priznao, neki će kasnije upotrebiti za promociju sopstvenih idiotskih teorija sa kojima će eksperimentisati na besvesnim masama.

 

Malo seksa ne može da škodi

Nema potrebe da se iza zatvorenih vrata razmećemo terminima erotskog i pornografskog. I nema potrebe razglabati o nagonskom (jedan naš mladi naučnik smatra da je za bizarno seksualno ponašanje čoveka odgovorna evolucija koja ga je naterala na sve češće i češće sparivanje da bi kompenzovala to što je ljudsko mladunče veoma dugo bespomoćno i slabo zaštićeno). U pitanju je želja da se spozna i nešto drugačije, opravda sopstveno, da se isključi naporni, svevideći super-ego, a zataška racio, da se porine u opuštajući kupku koja nas na kratko lišava ostatka sveta i njegovih pravila.

Pornografija, reč jako negativne konotacije, uvek ide koji korak dalje. Vezana za jak instinkt – profitabilna je i popularna. Neki smatraju i da je to zato što ona pruža savršen seks na savršenim mestima sa savršenim telima, a sve je to danas repetitivnog karaktera. Što zvuči prilično utopistički. Namenjena je, pre svega, muškarcu. Sasvim u skladu sa patrijarhalnim tradicijama; mnoga paganska vrhovna muška božanstva (Zevs, Votan, Dabog…) bili su u stvari opasni ljubavnici. Pornografija je, međutim, dosadna, ograničena, neproduktivna. Lišena smisla sama je sebi svrha. Beznadežno, neduhovito produžavanje jednog poznatog, predvidljivog deja-vu. Osim u određeno doba života, ili pod određenim okolnostima kad istražujemo i definišemo sopstveni pol u interakciji sa tuđim. Ili baš kad nam se… Sve se vidi, a ipak se ništa ne otkriva, jer ispod površine i nema ničeg drugog osim nagona. Njena estetska vrednost je na nivou šprica za jednokratnu upotrebu.

Dakle, zamorno jebanje/masturbiranje u nedogled, što sve nije problem dok god neko ne zaželi da izvesne seksualne uratke proglasi umetnošću, ili da vam u vidu knjige, filma ili čega već uvali sopstvene banalne, univerzalne erotske fantazije kao da vi nemate svoje. Time je erotska fantazija dodatno devalvirana. Previše erotike u nečemu što se ne podvodi pod erotski žanr odvešće nas ili u pornografiju, ili će nas udaljiti od pravog puta kojim neko delo ide. Nije problem u eksplicitnom i ogoljenom, većina to valjda i voli, problem je u pravoj meri jer ona garantuje dobar prijem slike. Istinski, autentični erotski momenti su redak estetski doživljaj. Umetničko delo ne sme skliznuti u pornografiju osim u slučaju da joj nadene neku posebnu svrhu.

Dok bejah mlad listao sam sve što je moglo dotaći moju čulnost: Reporter, Lui, Playboy, Start, Photo, de Sad, Bukovski… Posle nekog vremena čovek se zadovolji, pa se vraća na neku drugačiju, zreliju konzumaciju istog. Na kraju štošta zaboraviš, pa moraš isponova. Može biti uzbudljivo, nije da ne može.

I što sad ta istorija psihoanalize u Rusiji i SSSR? Zato što je ta storija neodvojivi deo priče o počecima razumevanja erosa i njegovih derivata. Zato što baca prodoran pogled na čitave periode jedne velike književnosti, možda nedovoljno istražene i olako prihvaćene. Zato što baca novo svetlo na petljanje po ljudskoj seksualnosti i na odraz tog petljanja u kulturi i umetnosti. Zato što su u pitanju osnovne ljudske potrebe.

Uzgred, neke istočne kulture hiljadama godina nisu gubile vreme trudeći se da objašnjavaju nešto tako prirodno; njih su zanimali sam doživljaj i ponekad njegova predstava.

 

(Ne)prilike na terenu

 

Psihoanaliza i neminovno pretrpavanje svih segmenata ljudskog seksualnošću rano su pali na plodni deo ruskog tla već zadojenog ničeanstvom. Mnogo pre nego na neke druge, naprednije kulture. I onda je došla Revolucija i samo se nasadila na rešenost da se shvati nesvesno ali i da se njime ovlada. Uz neodoljivi propratni efekat (sve)moći i vlasti, uz utisak da se čine velika dela na preradi čoveka.

 

Trocki – čovek koji je stajao odmah iza Lenjina, a onda i Staljina, lično je poznavao Frojda i veoma je zaslužan za uspon i pad psihoanalize kod Sovjeta i njenu transformaciju u frojdizam i frojdomarksizam – sve do pada ’27; za sobom je povukao i psihoanalizu i mnoge sudbine vezane za nju. Znajući za izuzetnost njegovog intelekta danas je teško poverovati u neke njegove ideje o preradi čoveka. Te su ideje sa druge strane bile poduprte Pavlovljevim prodorom u fiziologiju. Pavlov se, inače, drsko batrgao koliko je mogao, više puta tražeči i zvaničnu dozvolu vlasti da emigrira. To mu, naravno, nikad nije bilo odobreno, ali su mu Nobelova nagrada, ogroman autoritet i izuzetni rezultati na polju fiziologije koju je nova vlast uvrstila u moći neophodne za preradu novog čoveka, produžile život sve do njegovog kraja ’36. kada su mu, dočepavši ga se konačno – konzervirali mozak.

Sanjarije Trockog bi se mogle nazvati i utopijom, ali bi to zvučalo kao cinični eufemizam.

Oto Šmit – …boljševik, astronom i čovek » odgovoran » za sovjetsku psihoanalizu, u Narkomprosu referisao o projektu ukrštanja čoveka sa majmunom… (A. Etkind, Eros nemogućeg).

Aron Zalkind – jedna od vodećih figura nauke koja će se zvati pedologijom: … « potrebno je da čoveka više privlači kolektiv nego ljubavni partner… polno u svemu mora da se potčinjava klasnom … » Klasa u interesu revolucionarne svrsishodnosti ima pravo da se meša u seksualni život svojih ćlanova… Godine 1925. Lidija Ginzburg je zabeležila: « Erotika je postala najsuštinskija okosnica književnosti, pre svega, kao neprijatna tema. » (isto) Studentarija je bila socijalno i polno dezorijentisana, rani brakovi, razvodi i abortusi odlikovali su se veoma visokim procentima, u anketama su studenti zahtevali ravnopravniji pristup ženama, ali je Zalkind sa zadovoljstvom iznosio podatak da više od trećine ispitanika među moskovskim studentima nema seksualni život, jer « prebacuju seksualnu energiju na stvaralačku socijalnu delatnost. » (isto).

Poznatim i manje poznatim protagonistima i detaljima nema kraja. Nadam se de će dobronamerni čitalac imati razumevanja što sam samo zaparao po površini opscenog.

A čime da začinim gore pomenuto?

 

… u službenom ukazu, recimo, saratovskog sovjeta (1919, negde u SSSR-u) pobliže se odredjuje uloga žene kao “svojine nacije”: “Gradjani muškog pola nemaju prava da ženu KORISTE češće nego što je propisano, to jest, tri puta nedeljno i u trajanju od po tri sata svaki put… Svaki muškarac koji želi da koristi nacionalizovanu ženu mora da poseduje potvrdu izdatu od administrativnog…”, itd, itd. Hitler je prema ženama (arijevskog porekla) bio nesto blaži. Kakav Zamjatin, kakav Orvel, oni su samo prepisivali već postojeću, fantastičnu stvarnost…

 

Ovo je deo teksta koji sam objavio pre nekoliko godina koristeći se izvorom kojeg se više ne sećam. Zvuči neverovatno, ali se savršeno uklapa uz gore pomenuto. Danas ZNAM, zahvaljujući jednom dobro dokumentovanom članku Radosti Ivanove, da je sve – falsifikat… U pitanju je parafraza Dekreta o ukidanju privatnog poseda nad ženama koji je širom Saratova izlepljen jednog marta 1918. i kojim se navodno oglasila lokalna anarhistička organizacija. Više je nego duhovito, da ne zalazim u detalje. Autor lažnjaka je izvesni Uvarov, vlasnik lokalne čajdžinice. Dekret je razjario stanovništvo, a naročito žene, te su anarhisti jedva izvukli žive glave što su kasnije iskoristili da se osvete Uvarovu tako što su ga ubili. I tu je krenulo besomučno prenošenje dekreta… od usta do usta, iz novine u novinu. Lenjin je lično intervenisao da se obustavi svojevrsni copy-paste praćen glasinama o nacionalizaciji žena, ali pretnje nisu pomogle. Bilo je prekasno i lažnjak je uskoro prešao granice. Stvarne posledice koje je Dekret uspostavio u ruskim selima nikada nisu sa sigurnošću utvrđene.

Spadam u one koji su ga i posle 85 godina nesmotreno prenosili dalje, poput čuvenog boc-boc kojim se preti maloj deci.

Još jedan razlog zbog kojeg će se vatrica u paklu radosno razgoreti.

 

(R)evolucija i njena deca

 

Direktni odgovor na zahuktale mogućnosti koje su se otvorile obnevidelima od prodora u fiziologiju i nepristupačne delove svesti koje su čuvali eros i (pomalo) tanatos dali su Zamjatin i Platonov (Antiseksus). Tek posle su se probudili Haksli i Orvel. Etkind se nije posebno zanimao ni za jednog od njih budući da to nije bilo u žiži njegovih interesovanja.

Zamjatin je Mi napisao ’20. (ili ’21.) U doba kada je boljševička država bila još mlada, a nakon što je prevazišla fazu u kojoj je tvrdila da uređenje nove države nije mačji kašalj i da ima prečeg posla od uređivanja ljudske seksualnosti. 1924. je objavljen ali s one strane granice, dok je Platonovljev roman u Rusiji objavljen tek 80-ih. Mi stoji na pijdestalu svake abecede SF-a i antiutopije. Taj roman je možda izraz straha koji mi, nadam se, nikada nećemo osetiti.

Mi nije erotski roman. A ni pornografski…

Poput jako svedenog stila kome Zamjatin i nije bio baš sklon, tako je i eros ovog dela sveden na nekoliko momenata iskazanih krajnje oskudnim narativnim sredstvima. Ali sve preostalo vreme ga osećaš i očekuješ tu negde kako poput ajkulinog peraja ne para vodenu površinu, već je ispod nje, ne vidi se i samo se naslućuje.

Što je, naravno, posledica dresure Jedinstvene Države kojom vlada Dobrotvor.

Svedenost stila i nedovršene rečenice aktera su možda posledica želje pisca da ostavi ponešto i čitaocu, a možda je to sve što su mogli redukovani umovi jednog mogućeg totalitarizma, sve što su mogle osobe koje su svoju čulnost konzumirale kao i bilo šta drugo i to na tačkice – pomoću ružičastih bonova. Osobe… pardon, brojevi.

Naš glavni junak je D – 503 (pokušaću da ga ne nazivam čovekom), inače graditelj Integrala, nekakvog svemirskog broda u izgradnji. Predan je svom poslu i državi. On je MI a ne JA, premda govori u prvom licu jednine. Inače, povremeno održava neke seksualne odnose sa O u strogo određene, seksualne dane. (Kroz jedan sat treba da dođe ljupka O. Osećao sam se prijatno i korisno uzbuđen.) Ovo je njegov emocionalni maksimum. U odnosu na ovo, Kamijev Stranac je obična srcedrapajuća holivudska melodrama. Povremeno će se zapitati otkud mu toliko malja na ruci, kao da je majmun, ali će njegov spokoj unerediti tek naizgled slučajan susret sa I – 330. Osetiće instinktivnu (ali šta je njegov pravi instinkt?) neprijatnost zbog nastupa drugačije I, koja će se držati opušteno, uverena u svoju dominaciju i u to da će D učiniti sve što se od njega bude tražilo. Ona je arhaizam, puši cigarete, pije alkohol i povremeno se viđa sa muškarcima u drevnoj kući… drevnih ljudi. Probudiće u njemu ljubomoru (Zalkind bi na ovo veoma žustro reagovao). D postaje veoma frustriran jer mu svakodnevna i univerzalna logika nisu u skladu sa onim što (ne)čini – razboleće se, zaljubljen, zbunjen zbog stanja koje se ne da objasniti niti pravdati, osetiće nesanicu, fantaziju (mehanizam nema fantazije… posle će ga operisati od toga, sasvim u skladu sa dugoročnim planovima sovjetskih frojdista) i nešto što je van njegove svesti a svest je sve što poseduje, osetiće se neslobodnim jer je sloboda u ograničenosti, osetiće Dionisa… Konačno shvata da je nedopustivo oboleo, možda čak i od duše, zapitaće se ko je i kakav je i šta je tamo gore. Koja je to snaga kojom ga I drži u vlasti pogledom ili dodirom ramena, čak i u njenom odsustvu? U jednom trenutku će pomisliti da je umro, što je verovatno bila nesvestica za koju su znali drevni ljudi. Najzad će njih dvoje preći na Ti, D će biti malčice opušteniji, pozitivniji, predaće se, uleteće u srce pobune i instinktivno, poput svakog viteza, spasavati I koja je, u stvari, terorista, koja sa drugima ilegalno napušta zidine grada i zalazi među lišće, drveće, travu, šumske ljude… Više neće izgledati kao ostali (kao neko ko je potpuno emocionalno nezreo) – delovaće kao neko ko je uprkos iskustvu i životnoj dobi, tek doživeo blaženu ne-svest prve ljubavi i prvi seks. Zamjatin će u jednom trenutku naglasiti bezizlaznu poziciju takvog čoveka omogućivši svom junaku da shvati da on pripada i tamo i ‘vamo – dakle, nigde. Suočiće ga i sa samim Dobrotvorom. To je jedini lik čije su misli potpuno sređene, čije rečenice nisu nedovršene, koji ne zamuckuje, koji će mu sa svoje pozicije superiornog bića (je li to natčovek? ničeov? sovjetski? vrhunska kombinacija oba?) u desetak rečenica objasniti zašto je nekadašnji hrišćanski bog-dželat, inače tako dugo slavljen upravo kao bog ljubavi koji je čoveka okovao srećom ograničenja – zamenjen antihristom, zarad druge vrste ropskog, a rajskog ograničenja.

D tragično završava. Ali nije kažnjen. Ne telesnom smrću. Izlečen je Velikom Operacijom i sada u glavi …nema ničeg stranog što bi smetalo…Spokojan je i ubeđen da ćemo MI pobediti. Jer razum mora pobediti.

Zloglasno pitanje koje se nameće je šta je razum, gde boravi i da li je on uopšte dobar. Da ne pominjemo nezamislivu predstavu seksa svedenog na plan skoro bilo koje druge fizičke aktivnosti propraćene osećanjem da smo MI uradili nešto korisno.

Nekim čudom, Zamjatin je ‘30-ih uspeo da od Staljina iskuka dozvolu da emigrira, za razliku od Bulgakova kome je kasnije, u jednom od pisama koje je možda dobio, a možda i nije – objasnio da mu zahtev nije bio baš najspretnije sročen.

No, bez bojazni. Doba ovakvih crnih slutnji daleko je za nama. Ljubav je besmrtna i može eventualno samo da pređe iz jednog oblika u drugi. U virtuelnu ljubav, recimo.

A da li se neko seća onog aparatića za proizvodnju empatije?

Zvao se tamagoči.

Objavljeno u: Rubrike

Spremi

Komentariši

Submit Comment
© Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |