schultz
Đače prvače

Spol: 
Postova: 43
|
 |
« Odgovor #3 : 28.02.2008, 06:02:36 » |
|
Ilja Stogoff rođen je u Lenjingradu (Sankt Peterburg) 1970. kao Ilja Jurjevič Stogov. Radio je kao prodavač sportskih bicikla, televizijski voditelj, ulični mjenjač valuta, školski učitelj, čistač u berlinskom kinu, glavni urednik erotskog časopisa, zaštitar, prevoditelj, glazbeni kritičar, barmen i glasnogovornik u kazinu. U medijima je proveo petnaestak godina.
Od brojnih knjiga koje je Stogoff objavio ističu se: Tabloid. Članci 1995.–1997. (u knjigu sabrani 2001.), Imperatorova lubanja (1997.), Kamikaze (1998.), Revolucija sad! (2001.), Klupski život. Pravi se da si znalac (2001.), Otvarač (2002.), Pepeo imperija (2002.) i mASIAfucker (2002.).
Preokret u Stogovljevoj spisateljskoj karijeri je roman Mačo ne plaču (2001.). Autor je pomak najavio na koricama knjige: sufiks svog ruskog prezimena vesternizirao je u zvučno off i pretvorio se u Stogoffa. Tim približavanjem poznatim robnim markama poput Smirnoff i Davidoff ponajprije je signalizirao veće spisateljske ambicije i žarku želju za osvajanjem globalnog, notorno anglokratskog kulturnog prostora. Drugi znak osvajačkog pohoda na svjetsko tržište bila je valuta: sve cijene koje se spominju u tekstu autor je izrazio u dolarima. Time se, s jedne strane, zaštitio od inflacije (cijene u Rusiji posljednjih su desetak godina jednostavno mahnitale: na primjer, kaseta grupe Talking Heads 1990. na crnom tržištu se jedva mogla nabaviti za 25 rubalja, na obično se pak pismo 2000. godine morala nalijepiti marka u vrijednosti 2500 rubalja!), a s druge od zbunjujućega naziva nacionalne valute (rubalj), koji u nekim slavenskim jezicima izaziva šaljive konotacije (rublje u smislu veša). Oba su razloga, vjerujemo, bitno pripomogla stvaranju uvjerljivosti i postojanosti svijeta koji opisuje, da ne kažemo – spriječila laku kvarljivost štiva.
Mačo ne plaču kritika je prepoznala kao nešto novo, svježe i, nadasve, otvoreno u recentnoj literarnoj proizvodnji. Nakon mnogih desetljeća napetosti između dviju umjetničkih krajnosti, sovjetske i neoficijelne te postmodernizma kao čina pomirbe svih ruskojezičnih pisanja, iz pepela mnoštva koncepata što su iritantno vrištali u praznini krcatoj smećem, napokon je izronila čista, ljudska, dakle iskrena ispovijed "naraštaja Y", u kojem je Petrograd ponovo dobio svoje zemaljske obrise. Mogli bismo reći da je grad Sankt Peterburg (Peterburg i Lenjingrad) glavni junak romana. Odnosno, njegova duša, koliko god to zvučalo apstraktno.
Jedno vrijeme Ilja Stogoff je živio i na otoku Sahalinu. Glumio je u spotu uz pjesmu za film Mačo ne plaču, snimljenom prema istoimenom romanu. Ulomke iz Mačo ne plaču ukomponirala je popularna ruska rock-grupa Scary B.O.O.M. u svoj CD Kuala Lumpur.
Godine 1995. Stogoff je Rusiju predstavljao na Petom svjetskom forumu katoličke mladeži u Manili. Godine 1999. proglašen je novinarom godine u Peterburgu.
Godine 2001. časopis OM proglasio je Stogoffa piscem godine, a roman Mačo ne plaču romanom godine. Sljedeće pak djelo, roman mASIAfucker (2002.), nominirano je za prestižnu nagradu Nacionalni bestseller. Ilja Stogoff po obrazovanju je magistar bogoslovije, a radi kao novinar. I.L.
|