Majstori i Majstorke

[JohanMose]

Odlucio sam pokrenuti neki blog na kojem ću da zalijepim stvari koje mi se svide ili me oduševe.. Od poezije i proze dabome. A pošto je proljeće i sav sam nekako pekmezav od osjeta, mnogo toga me oduševljava u posljednje vrijeme..

S druge strane, pomislih, što da otvaram blog kad ima forum.. Ima još ljudi koje neki momenti, rečenice, pjesme, autori ili sve to skupa u kontekstu oduševe..

Ipak, moj star, prastari - űberstari blog - http://nocnik.blogger.ba/ mozda dozivi neku mini reaktivaciju..

Elem...


Branislav Bane Dimitrijević, pored što vodi Kišobran ( http://www.kisobranblog.com/ ) i piše opako dobre putopis - kolumne na knjizevnost.org, piše tu dobru, toplu poeziju koja me u ovim danima pred što će zumbuli početi da mirišu zagasito plavo i teško - rastače na proste faktore...

------

Gutljaj

Daj mi bar jedan gutljaj
iz tvoje čaše ja da srknem
da liznem staklo glatko
gde su ga ljubile usne tvoje
Pa kada padne noć
kad se smrkne
da sanjam da te ljubim
Da te ljubim slatko
da mi u san dođu
najlepše boje
i da umrem
al da me streljaju oči tvoje
kao trnjine
Da crknem kao kuče
ne bi mi žao bilo
da si mi dala juče
da si mi dala tek jedan gutljaj
iz tvoje čaše ja da srknem

------

Eh, Bane, Bane, koji si ti romantik pravi. Čežnja, trnjine, oči, kuče, boje... Toplo i goluždravo, u ovim proljetnim danima jako, jako mi leži Banetova poezija. Ima toga još (http://www.tragovi.com/blog/ - ovaj blog mnogo pratim... nađe se dobre poezije na njemu...)

Jadikovka

E da su mi ruke
plajvazi
a ti
da si artija bela
ko što te Bog
lepu načini
i još da meni dade
da znam da pišem
kakva bi to knjiga bila

Branislav Bane Dimitrijević

(ovo sam sve skupa po principu copy- paste stavio na blog... time is money.. )

[trilian]

Johan, evo ti jedna zanimljiva i link do nekoliko slicnih. Autorka se zove Dragana Tripkovic.

http://www.zarez.hr/218/temabroja1.html

Mozda bas i nije njezna za proljecno raspolozenje, ali se nadam da ce ti se dopasti.

Sedam


Ovdje neće biti mjesta

niti jednom drugom broju,

nedostojnom sedam čuda.


Iza sedmog horizonta

sigurno ih ima još sedam.


Pustolovi patuljci trčali su

sa sjekirama, mahnito je tražili

iza svakog maglovitog vrha,

Tih sedam brda.


Otelo je sedam gusara

s Onih mora koji nijesu

morali čuti za

sedam smrtnih grijeha

da bi ih poznavali i

sad će svašta da joj rade...


Dok ne zavapi:

“Zla se ja ne bojim,

jer si ti sa mnom”,

Sedma smrt mačke

odagnaće prokletstvo sa broda.

Trebaće joj sedam Kleopatrinih

laži i sedam Bordžijinih otrova

da ponovo uspije jesti jabuke.


Sedam kužnih ljubavnika

pijani padaju od naslade

i tu bi se skončala priča,

da nije pitala koliko ima

sekundi do pakla.

Sedam Poovih gavrana

uglas rekoše: Sedam!

[JohanMose]

Trilian - ovo je svježe i dobro! (Svježe makar meni, novo je.. I lako..) I svidja mi se: ''nijesam'', te činjenica da je jednostavno pratiti asocijacije koje me vozaju tamo - amo po trenucima kad sam čitao Lukreciju Borgiju u sedmom osnovne, Poa negdje po srednjoj (sjecam se djevojke koja mi ga je dala, dosta starija od mene, u zamjenu sam joj dao ''Kamenog spavača'', ali ono dobro izdanje u koje je uvrštena pjesma Ljeljeni... i potom sam godinama tražio to isto izdanje i tu istu pjesmu da imam (jer sam je mogao čitati kod tetke koja je imala sve od svakog ko je tad za mene postojao na književnoj sceni),
te ljeto u kom sam gledao onaj kultni film sedam, ladicu koja je škripala kad sam, tad vadio majice iz nje..

Hvala Trilian! Stavljam i to na blog i pozivam se na tebe..

[JohanMose]

Moja draga prijateljica, kamermanka, sitna, apsolutno prekrasna sa posebnim karakterom koji mi je jako, jako drag, s kojom povremeno pijem kafe (kad se zatrefim u sjevernoj metropoli gdje ona živi), dala mi je jednu knjigu.

Čuvala ju je za mene duže vremena, pošto je bio neki sušni period, pa se nismo dugo vidjeli, a par puta kad i jesmo, knjiga nije bila pri ruci.

Popili smo, tako, rakiju na vrućem popodnevnom suncu koje je pržilo njenu novu plavu frizuru, skraćenu dječački kratko (pa su joj se oči isticale kao dva kestena), te moju crnu glavurdu, umornu od cjelonoćnog putovanja. Pričali smo dugo i ona mi je dala knjigu, naglasivši da mi ju je dala radi prve pjesme. Razlistah knjigu i, naravski preskočih prvu pjesmu, pošto se sastojala od samo dva mala retka, te je, letimičnim pogledom preletih kao neku posvetu.

Ali u njoj je bila poanta.

 

Ta pjesma ide:

 

Ja sam bijeli, brisani prostor.

Što se dogodi, dogodi se.

 

(Tomaž Šalamun, Metoda anđela)

[essence_de_femme]

Jadikovka

E da su mi ruke
plajvazi
a ti
da si artija bela
ko što te Bog
lepu načini
i još da meni dade
da znam da pišem
kakva bi to knjiga bila

Branislav Bane Dimitrijević

***kako je ovo dobro

[JohanMose]

Nisam inače lud za ovim tipom poezije.. Ali kao što rekoh tu je proljeće i sve što ono donosi (uključujući i alergije na polen.. tako da, crvenih očiju konstatiram, koji paradoks, biti alergičan na omiljeno godišnje doba... Hvala dragom flonidanu u tabletama što pomaže da se uzde drže u ruci...).

SNEŽAAna

Snežak da sam
SNEŽANA –
topio bih se s Tobom
(i snom ratnika)
dok je strašnog bezdana!

SNEŽAAna
kad bi bilo dana
(noći više tamu grle)
bio bih
(Ah zašto?)
Tvoja sveta, živa rana!

O, bre, Snežaana, Snežaana
zar ne vidiš -
da posle uvek dođe
neka Ana…

E, da je život samo jedna ljuta rana?

Oprosti, što
ti se iskreno jadam,
jer polako kao onaj snežak,
na dlanove Tvoje bele neprimetno padam.

Brana Filipović

------

jer polako kao onaj snežak,
na dlanove Tvoje bele neprimetno padam.


To je to! To ona pruga koja je, za mene, ovu pjesmu učinila posebnom. Koja slika, koja podloga, koji kontekst... Jer on se topi! Topi na njenim rukama! Da ova dva stiha stoje sama bez ičeg više, opet bi mi to bila dobra pjesma... Bravo Brana Majstore!