Sylvia Plath i Bare Share

[Dali]

Poezija kao kreativni čin duhovno nadahnutog pjesnika, nastaje u datom trenutku i ostaje pribiljezen, uhvaćen u stihove za sva vremena. Nekima od nas citanje izvornika, zbirke poezije na maternjem jeziku pjesnika predstavlja pravu stifakciju, negoli krnji njen prijevod koji nam moze dospjeti u ruke. Bare Share nudi vise. Prvenstveno, to je program pomucu kojeg mozete besplatno downloadirati mp3 raznih inostranih i domaćih pjevača i pjevačica, ali to nije sve. Ako kojim slucajem ukucate ime Sylvia Plath, pretraživač ce vam ponuditi audio zapis na engleskom jeziku pjesama ove autorice (u njenoj interpretaciji), i sve to downloadirati besplatno i imate Sylviju Plath u njenom izvornom obliku. Ukoliko nemate Bare Share, sasvim je jednostavno doći do njega ako posjetite www.bareshare.com i sa ovog web sitea preuzimte program koji Vam je potreban. Navali narode, dŽaba je!

[vortexmoon]

Kad već spominješ Sylviu ne mogu da ne postavim njenu (meni najbolju!) pjesmu ovdje na forum.

- Svakodnevnica -

Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi
koji joj kažu - piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji ručak
za muža kojeg nema,
za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju,
čak i za susjeda u
stanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti...

Sylvia Plath

Ovo je nevjerovatno dobro... 

[Dali]

TULUPANI

Tulipani su više nego uzbudljivi, zima je ovdje.
Pogledaj kako je sve bijelo, tako mirno, kako je sve sniježno.
Učim se spokoju, mirno ležeći sama
Dok svjetlost počiva na ovim bijelim zidovima, ovom krevetu, ovim rukama.
Ja sam niko; nemam ništa sa eksplozijama.
Dala sam svoje ime i svoju odjeću medicinskoj sestri,
Anesteziologu svoju anamnezu i tijelo hirurzima.

Ugnijezdili su mi glavu u jastuke i plahte
Kao oko između dva bijela kapka što ne daju se zatvoriti.
Glupi učenik, sve mora unijeti unutra.
Medicinske sestre su prolazile i prolazile, one nisu nevolja,
Prolaze hodnicima lagodno u svojim bijelim kapicama,
Zato je teško reći koliko ih ima.

Za njih je moje tijelo šljunak, njeguju ga kao što voda
Sapire šljunak, glačajući ga nježno.
Donose mi umrtvljenost u svojim svijetlim iglama, donose mi san.
Sada sam se izgubila, muka mi je od prtaljage –
Moj kožni putni kofer kao crna kutija za lijekove,
Muž i djeca se smiju na porodičnoj fotografiji;
Njihovi osmjesi se hvataju za moju kožu, male udice smijalice.

Pustila sam stvari da iskliznu, tridesetogodišnji teretni brod
Tvrdoglavo visi na mom imenu i adresi.
Očistile su me tuferima od mojih voljenih asocijacija.
Upašena i jadna na plastičnom jastučastom zelenom trolejbusu
Gledam moje zubalo, moj noćni sto, moje knjige
Što tonu iz vida, a voda mi poplavi glavu.
Sada sam časna sestra, nikad nisam bila ovako čista.

Nisam željela nikakvo cvijeće, samo sam željela
Da ležim sa podignutim rukama svojim, potpuno prazna.
Koja sloboda je to, nemaš pojma koja je to sloboda –
Spokoj je toliko veliki da te obmamnjuje,
A ništa ne traži, ni traku sa imenom, ni sitnicu.
Napokon, smrt se bližila; zamišljam ih
Kako zatvaraju svoja usta, kao Bratstvo.

Kao prvo, tulipani su previše crveni, vrijeđaju me.
Čak i kroz ukrasni papir mogu ih čuti kako dišu
Lagano, kroz svoje bijele uvojke, kao užasnu bebu.
Njihovo crvenilo priča sa mojom ranom, odgovrara.
Pažljivi su: izgleda da lebde, ali spustiše me dolje,
Uznemiruju me svojim iznenađujućim jezicima i bojom,
Dvanaest crvenih utopljenika oko moga vrata.

Niko me prije nije gledao, sada sam gledana.
Tulipani mi se okreću, i prozor iza mene
Gdje jednom na dan svjetlost polako se širi i polako sužava,
Vidim sebe, skupljenu, smiješnu, sjenka papira
Između oka sunca i oka tulipana,
Nemam lice, htjela sam se suočiti sa sobom.
Odvažni tulipani pojedoše moj kisik.

Zrak je bio dovoljno miran prije nego su došli,
Dolazeći i odlazeći, dah za dahom, bez imalo žurbe.
Napuniše ga kao gromoglasna buka, tulipani.
Sada se zrak mota i vrtloži oko njih kao što se rijeka
Mota i vrtloži oko potonule zahrđale mašine.
Oni plijene moju pažnju, a bila je sretna
Igrajući i odmarajući se bez obaveze prema sebi.

Zidovi, također, izgleda da zagrijavaju se.
Tulipani bi trebali biti iza rešetaka kao opasne životinje;
Otvaraju se kao kakva usta neke ogromne afričke mačke,
Dok sam ja svjesna moga srca: otvara i zatvara
Svoje kugle crvenih pupoljaka, rascvjetane ljubavi za mnom.
Voda koju pijem  je topla i slana, kao more,
I dolazi iz zemlje daleke kao zdravlje.

Sylvia Plath

[JohanMose]

To je dobro! Dajte jos!
Ja ju nemam nikako .. 
Pa koliko te dobre poezije ima, a da covjek ni ne zna.... :'(

[Dali]

MINHENSKI MANEKENI

Perfekcija je užasna, ne može imati djecu.
Dah, hladan kao snijeg, sasušuje maternicu

Gdje tisovo drveće udara kao Hidre,
Drvo života

Što oslobađa njihove mjesece, mjesec za mjesec, bez namjene.
Mlaz krvi je mlaz ljubavi,

Potpuno žrtvovanje.
Znači: nema više idola osim mene,

Mene i tebe.
Dakle,u njihovoj sumpornoj zaljubljenosti, u njihovim osmjesima

Ovi manekeni kreću večeras
U Munchenu, mrtvačnici između Pariza I Rima,

Goli i ćelavi u krznima svojim.
Narađasta lizala na srebrenim štapovima,

Netolerantni, nerazumni.
Snijeg kapa komadiće svoje tame,

Nikoga se ne tiče. U hotelima
Ruke će otvarati vrata i ostavljati

Dolje cipele na glačanje
U koje će široki palci ući sutra.

Domaćinstvo ovih prozora,
Malenih šnjura, zelene konfekcije,

Mršavi Njemci drijemaju u njihovom nepresušnom ponosu.
I crni telefoni i udice

Svjetlucaju
Svjetlucaju i probavljaju

Bez glasa. Snijeg nema glasa.
28. januara 1963.

Sylvija Plath

[vortexmoon]

Dying
Is an art, like everything else.
I do it excepcionally well.

 

[neko-neko]

ova mi je do sad najbolja 

opet nemam nas prevod..O dje i ja zivim..jaahaha


Mad Girl's Love Song


"I shut my eyes and all the world drops dead;
I lift my lids and all is born again.
(I think I made you up inside my head.)

The stars go waltzing out in blue and red,
And arbitrary blackness gallops in:
I shut my eyes and all the world drops dead.

I dreamed that you bewitched me into bed
And sung me moon-struck, kissed me quite insane.
(I think I made you up inside my head.)

God topples from the sky, hell's fires fade:
Exit seraphim and Satan's men:
I shut my eyes and all the world drops dead.

I fancied you'd return the way you said,
But I grow old and I forget your name.
(I think I made you up inside my head.)

I should have loved a thunderbird instead;
At least when spring comes they roar back again.
I shut my eyes and all the world drops dead.
(I think I made you up inside my head.)"

[vortexmoon]

Ukoliko neko ima linkove njenih pjesama na bosanskom jeziku, molit ću ga da ih postavi! Npr. Sonnet to Satan sam uspjela naći samo na engleskom jeziku.

[neko-neko]

sve njene pjesme i skoro sve koje imam su na engleskom ali bih i ja voljela ako netko ima nashih linkova slobodno

[vortexmoon]

Hoćemo Silviju!

[Dali]

TI SI

Na klovna nalik, najsretniji u tvojim rukama,
Stopalima do zvijezda, a mjesečeva lobanja
Sa škrgama kao ribe. Zdrav razum
Zgrčenih palčeva u dodo stilu.
Smotan u tebi poput kotura,
Lovi tvoju tamu, kao što sove rade.
Mutav kao repa od četvrtog
Jula do Dana svih budala,
O ti, visoko uzdignuta, mala zemičko.

Mutna kao magla i iščekivana kao pošta.
Dalja od Australije.
Pogrbljeni atlas, naš putujući račić.
Umotan kao pupoljak, a kod kuće
Kao haringa u staklenom krčagu.
Krčag pun jegulja, bockavih.
Skakutav kao meksički grah.
Ispravan, kao dobro izračunat zbir.
Čist dosije, sa tvojim sopstvenim likom.

Sylvia Plath

[ksanaks]

predobro...ala....

[JohanMose]

da, prejaka je...

[JohanMose]

Silvija Plat rođena je 27. septembra 1932. godine u Masačusetsu, u gradiću Jamaika. Osjećajna, inteligentna, odmalena tražeći savršenstvo, naizgled je bila uzorna kćerka. Odlična učenica, prve je pjesme objavila kad joj je bilo osam godina.

Ispod te maske krila se nesigurna, preosjetljiva i ogorčena djevojka koja nikad nije preboljela smrt oca Ota, porijeklom Nijemca. Univerzitetski profesor i stručnjak za pčele rođen u Grabovu, u današnjoj Poljskoj, u Americi se oženio Aurelijom Šober, porijeklon Austrijankom. Osim Silvije, imali su i sina Vorena. Oto je bio očito strog otac, ali ipak ne onakav kakvim ga je opisala u pjesmama i romanu “Stakleno zvono” - kao sadistu koji je svoju djecu psihički ugnjetavao.

Prvi pokušaj samoubistva

Kad je Silviji bilo osam godina, otac je umro. Nikada nije preboljela njegovu smrt a s vremenom se ljubav preokrenula u mržnju: nikad mu nije oprostila što ju je napustio.

Poslije očeve smrti porodica se preselila baki u Boston gdje je Aurelija Plat dobila posao profesorice na Bostonskom univerzitetu.

Prvu krizu Silvija je imala u svojoj 19-toj godini. Nakon što nije primljena u ljetnju školu pisanja na Harvardu, ostavila je poruku majci da je otišla u šetnju, zavukla se pod trijem kuće i popila cijelu bočicu tableta za spavanje. Pronašli su je tek poslije dva dana i poslali u privatni sanatorijum gdje su je pet mjeseci liječili elektrošokovima.

Sve je izgledalo ponovo u redu kada se sljedeće godine upisala na Kembridž i vodila uobičajeni život studentkinje; objavljivala je pjesme, zabavljala se, ljetovala sa drugaricama u Francuskoj. Djelovala je kao lijepa, talentovana i samopouzdana osoba.

Venčanje sa Tedom Hjuzom

Početkom 1955. godine upoznala je Teda Hjuza, sina trgovca iz Jorkšira, inače mladog talentovanog pjesnika. Susret je bio nezaboravan za oboje i nakon nekoliko mjeseci su se vjenčali.

“Kad sam je upoznao i pročitao njene pjesme, shvatio sam da je genij. Potpuno smo se posvetili jedno drugom i našoj poeziji”, napisao je kasnije Hjuz.

Mladi par je živio prvo u Engleskoj a onda u Americi, da bi se 1959. trajno nastanili u Londonu. Kćerka Frida Rebeka rođena je 1960. godine.
Ted Hjuz je tih godina za svoje pjesme dobijao priznanja dok je Silvijina poezija prolazila nezapaženo. Gubila je samopouzdanje a potom prošla spontani pobačaj i operaciju slijepog crijeva. Oporavila se tek nakon godinu dana.

Ted i Silvija su naizmenično čuvali Fridu da bi oboje mogli da pišu. Počela je raditi na romanu “Stakleno zvono”, a književni krugovi sve su se više interesovali za njenu poeziju. Preselili su se u adekvatniju kuću u Devonu kad su otkrili da čekaju drugo dijete.

Sin Nikolas na svijet je došao u januaru 1962. godine a krajem tog ljeta brak im se počeo raspadati. Ted je otišao u London a Silvija je podnijela zahtjev za razvod braka. Sama u Devonu sa dvoje male djece, istovremeno je bila puna nade i patila od depresije. Razboljela se od teškog gripa što je dodatno pogoršalo njeno stanje.

Godina agonije i neobjašnjiva smrt

Iznenada se preselila u London i to u kuću u kojoj je prije živjela sa Hjuzom. Radila je na pjesmama koje će poslije smrti biti objavljene u zbirci “Ariel” i za koju će posmrtno dobiti najviše priznanja. Bilo je to najplodnije razdoblje njenog stvaralaštva. Većinu pjesama napisala je između četiri i osam ujutru dok su djeca spavala i dok je u kući vladao mir. Danju se sasvim predavala ulozi majke, spavala je samo nekoliko sati. Ali, umjesto sklada koji je nastojala postići, zapadala je u sve veću provaliju. U njenim zadnjim pjesmama psihička je bol opisana tako plastično da se čini kako je se može gotovo dodirnuti, a smrt predstavljena tako privlačnom.

U to doba, napokon je počela sticati sve veći ugled u književnim krugovima. Kritičari su hvalili njene pjesme i proglašavali je novom pjesničkom nadom. Činilo se da je pred njom sjajna budućnost.

Hladnog zimskog jutra Silvija Plat je u svom stanu pripremila doručak za djecu koja su još spavala, zagrijala je mlijeko i narezala hljeb. Potom je još jednom provjerila jesu li dobro pokriveni, a onda, pazeći da ih ne probudi, zatvorila za sobom vrata i otvorila plin.
Bilo je to 11. februara 1963. godine. Bilo joj je tek trideset godina. Njeno samoubistvo šokiralo je javnost.

Tri dana poslije smrti objavljen je njen autobiografski roman “Stakleno zvono”, pod pseudonimom Viktoria Lukas.

Kasnije, kad je postala slavna, taj je roman ponovo objavljen pod njenim pravim imenom i prodan u nekoliko stotina hiljada primjeraka. Hjuz je priredio za objavljivanje Silvijinu zbirku “Ariel” koja je uvrštena u sve antologije moderne književnosti. Posthumno je dobila i najveće američko književno priznanje, Pulicerovu nagradu i proglašena najvećom američkom književnicom 20-tog vijeka.

Javnost je dugo godina krivila Hjuza za Silvijinu smrti, posebno što ju je napustio zbog druge žene. On je trideset i više godina branio objaviljivanje njenih dnevnika sa obrazloženjem da štiti njihovu djecu.

Trideset sedam godina nakon njene smrti ti dnevnici su objavljeni uz njegov pristanak i pristanak njene djece. Oni su na neki način amnestirali Hjuza, jer u Silvijinim dnevnicima nema optužbi protiv njega, samo prikazi njene ljubavi prema njemu i obožavanja velikog pjesnika i mentora. Dnevnici otkrivaju njenu duboku ranjivost, nesigurnost i težnju ka perfekciji. Ted Hjuz je spalio Silvijine dnevnike nastale od 1960. do 1962. godine. U knjizi koju je on objavio pred svoju smrt, otkriva koliko ju je duboko volio.

[neko-neko]

zasto uvijek najbolji radovi nastaju iz patnje...moze li se ikako drugacije doci dogenijalnosti..Ili je bol nasa vjecita inspiracija/prokletstvo