''Danas je u Beogradskom izlogu "proradila" izolovana soba za slusanje poezije tzv "crna kutija", a u popodnevnim casovima domaci pesnici u izboru Gojka Božovica citace svoje stihove.''Crna kutija za slušanje poezije. Pa odlična ideja.
Je li se vama dešavalo da na nekoj poetskoj večeri i sličnim manifestacijama gdje autori ili neki treći čitaju poeziju, zbog atmosfere ne 'uhvatite' samu poeziju?
(pitanje je više retoričko, jel..
)
Meni je samo jednom, kad sam slušao Dragoslava Dedovića kako čita pjesme iz svoje nove knjige
Kafe Sumatra (mislim da se tako zove.. odlicna knjiga!) doprla poezija na pravi način. U polupraznoj Škrinji se moglo disati, bilo je rano popodne, nedjelja i po prvi (a i zadnji do sad) put mi atmosfera nije odvlacila misli od poezije. Bilo je kao da je sam čitam, kući u predvečerje kad najbolje primam.
Nasuprot tome, situacije u kojima sam bio po zadimljenim, zagalamljenim, utegnutim, dosadnim ili preuzbudljivim čitanjima su mi ostavljale ponajmanje poezije. Bude lijepo, primim druge stvari, volim čitanja, ali poezija bude tamo negdje... podalje od mjesta radnje...
Možda crna kutija na Svjetskom danu poezije u Beogradu i nije tako loša ideja. Možda bi to trebalo i češće...
