Ne samo da zvuči već i jeste. U svakom pogledu.
Evo, novi nastavak priče o festivalu.
Drugi dan festivala. Umor još veći, program još gušći, pjesama još više, interesantnih stvari najviše.
Autopetsku ispovjest u Kamernom teatru sam nažalost morao propustiti, ali sudeći po tuđim utiscima, interes i posjećenost su nadmašili i predstave Sulejmana Kupusovića. Naravno, razlog tome je bilo gostovanje dobitnika ovogodišnjeg Stećka, Mahmouda Darwisha.
Ja sam pak bio prisutan na dječjem programu (po prvi put inače) i mogu reći da sam se oduševio. Svatko od pjesnika je imao svoj unikatan način kojim su privukli pozornost djece i mogu slobodno reći da je iznimno zadovoljstvo kada u publici ima 300-400 posjetitelja koji slušaju pažljivo i sa razumijevanjem. Osnovci se pokazaše kao bolja publika nego svi odrasli.
Popodnevni dio je bio sličan uz manji broj djece, ali ovaj put starije. Zato je Zlatko Krilić pokazao da zna glumiti i plijeniti pažnju bolje nego neki tzv. vrhunski glumci naše države. Tu su bili i Rizo Džafić i Juergen Jankofsky kojeg ću kasnije opet spomenuti.
Planirani susret sa Chrisom Abanijem je odgođen za 9. maj budući da je vjerojatno sletio u Sarajevo u vrijeme dok pišem ovaj tekst, ali, takve su zvijezde. Da se njima i kasniti.
Danska poezija mi nešto nije bila privlačna, a i kako bi bila kada se čovjek mora brinuti i za vlastitu egzistenciju. Ipak je punjenje želudca prije svake duhovne hrane. J
U Coloseumu su poeziju čitali pjesnici koji su ovo jutro imali autopoetičku ispovijest i, nekako standardno, Petar Gudelj, Vujica Tucić i Mahmoud Darwish su opet plijenili svu pažnju. Ipak nitko kao Vujica koji je u stanju da čita jednu pjesmu i po 20 minuta, a da pažnja slušatelja samo raste umjesto da opada. Taj je čovjek jednostavno nepremašiv. I, za kraj, nastupila je i Jadranka Stojaković koja je na vrhunski način izvela čak i uglazbljenu verziju jedne pjesme Hadžema Hajdarevića opčinjujući publiku predivnim zvukovima.
Kraj drugog dana. Sutra idemo u Mostar. Kako je do sada bilo, Mostar se pokaže kao jedno od rijetkih mjesta u Bosni i Hercegovini koje zna što je poezija. Možda zato što je riječ o Hercegovini. J A Jankofsky? Zamislite osobu koja izlazi pred 300-400 djece sa gitarom i za 3 minute ih nauči da pjevaju pjesmu na 5 različitih jezika. Dvorana se orila, zidovi se tresli, a vrh svega je bilo nastojanje i starijih kao i mladih da pokušaju pjevati na japanskom. E, tek se onda vidi i što je disonanca, ali isto tako i smijeh i sreća.
