poezija u prozi

[desertus]

Što vam je potrebno da bi se rasplesala vaša duša uokrug poput derviške ekstaze, poput spiralnog sunca ogrnutog u dugine boje i poput sjebanog kojota u vječnoj noći punog mjeseca okovanog u srebro?

Došao si kući, istuširao se i izabrao The Chlash za večeras jer dođu ti nekako kao engleska varijanta domaćeg dvokoraka za punkere. Kao da su baš oni krivi što radiš kao magarac na speedu i u totalnom si kurcu s lovom i što neke stvari ovdje ne štimaju.
S briga priječi na glazbu za sanarenje.
Prepustiti riječ čežnji.

Želio bih vidjeti tvoja preslatka stopala večeras.
Tvoj ljupki mali taban, tvoj najnesvjesniji i najmoćniji element.
Osjetiti dodir tvoje nježne kože pod svojom drhtavom rukom i gledati te pri tom u oči.
Sučeliti se otvoreno sa tajanstvenim pogledom uzbuđene ženke.
Ona se sprema.
Vreba.
Da te proguta njima nakon parenja.
Poput crne udovice.
Te ruke bogomoljke oko moga vrata govore mi da sam zatočenik Kirkinih čarolija i da mi je budućnost zasigurno na srebrnoj tacni s lijepo aranžiranom jabukom u zubima.
Dozvoljavaš da te guta.
Uroniš kroz njene bistre oči ravno do dna srca.
Na neko vrijeme se tamo ugnijezdiš i prepuštaš njegovom pulsiranju.
Pulsiranju svemira.
I više ne mogah van.
Jer srce se pretvori u kamen.
Postadoh tako zatočenik preslatkih stopala večeras koje plešu englesku varijantu domaćeg valcera za punkere.
Unatoč toma znao sam koliko ne voliš moje poljupce.
Ne uvijek.
Kao da te cjelivam usnama od vrelog olova.

[wesnasna]

   U SLOBODNO VREME IMAM PREVISE SLOBODNOG VREMENA
    TE    MOGU DA LAZEM DA LAZEM KOLIKO MI SE PROHTE


   Ako na svetu postoji jedan jedini čovek i ako se svi mi ogledamo u svim, tj. jednim jedinim očim, in medias res je, grlom u neke jagode, postignut.
   Dimenzije su nastale preslikavanjem, a fenomen ogledala najbolje se spoznaje ne korišćenjem. Ogledala.
   Ipak, nije svejedno da li ćemo obuti desnu cipelu na levu nogu i levu cipelu na desnu nogu. Vreme je pokazalo. Uprlo prstom- i  to je tako!
   Vreme uvek prokaže.
   Ako znamo koji je datum, pa mi, uopšte, možemo da znamo da li bi trebalo ili ne- da se ogledamo.
   Dimenzije su višesmislene. I preslikvanja.
   U vremenu i prostoru.
   Ako ukrstimo poglede- pitanje je u koju će nas to dimenziju odvesti. Ja imam plave oči kad lažem, a to je nešto između treće i četvrte diomenzije. Na primer, kad vidim nekog koga isuviše dobro poznajem- njemu oči pozelene. Itd.
   Kameleonski se šetam kroz vereme. Može mi se. I besadržajno.
Jer, dimenzije su nastale preslikavanje, sve ostalo je naknadno dodato. Kao  i  to da se nedeljom oodmaramo.
   A oni koji su puni sadržaja, verovatno im je muka.
   Ogledanje nakoti previše dimenzija.

[desertus]

Pišući prodrijeti u slatku ružićastu sobu satkanu od najdražesnijih djevojačkih snova.
Biti vrelo sa prštavim vodoskokom na kojem se oslikava čitava lepeza duginih boja sa svim pripadajućim nijansama.
Čudesni krajobrazi duše.
Vrata su svima širom otvorena.
Unutra tragovi stopa.
Dašak ljupkih koraka lijepe djevojke zaogrnute ljiljanima i ružama.
Ostane tamo igrajući sa tajnim osmijehom na licu i sjajnih očiju.
Dok ne ostane bez daha.
Dok joj ne dosadi.
Dolazi zatim druga.
Još ljepša i još smjelija jer ostade duže.
Ali ipak i ona ode.

Nek ide samo, jer ja sam tek izvor na proplanku Himalaya i postojim samo u trenu izlaska sunca.

Ipak, čekat ću jesen da ljiljani pognu svoje glavice u čast zimske ravnodnevnice, i ruže da pospu svoje mirisne latice po putu ljubavi, a sve djevojke da puknu obnažene u punom sjaju pred mojim okom sunca. To će mi biti najljepša hvala za radosti primanja i muke davanja, kao i za radosti davanja i muke primanja.

[iklim]

ušutkaj pogled
raspusti misli, neka slobodno lutaju umom, naći će svoje mjesto
savršena si u svom nastojanju da postojiš sada
vjeruj zrcalu, kutu usana i boji obraza
limunada u visokoj čaši grca se u samrtnom hropcu, riješi je muke i popij brzo dok je hladna i živa
ljetna je sparina jedva podnošljiva, otvori prozor, ne mari za kukce, možda svrati koja krijesnica
- Kad si zadnji put vidjela tog kukca plamtećeg repa?
jedan noćni leptir ostavio je sivkasti trag na mojim prstima sinoć, obrisala sam ih u piđamu, sada spavam sva zaprašena sedefom leptirske nemoći

[desertus]

Gabrijela mi je poslala mail i zbog toga sam vrlo sretan. Nakon završenog tečaja za stjuardesu nisu ju primili na let jer ima nekakvu srčanu manu. Sada bar znam da imam srce, kaže, potom se okrene nekoliko puta oko svoje osi i izdiktira mi Kuran napamet, a zatim stolara Jožu obavijesti da je njegova žena bezgriješno začeta, na što on sasvim podivlja. Kako bezgrešno? Kako? Kurva jedna. Drolja. Dobit će ona bezgrešno začeće kada ju ja dovatim s ovom fosnom. Gabrijela se na to samo nasmiješi najljepšim osmijehom i kaže; Tako ti je to kad nosiš anđeosko ime. Naziva se anđelicom i voli se uslikavati u baroknim haljama, drži se plemenito sasvim nesvjesna te činjenice. Volim kad joj cvikeri na glavi stoje ukoso, volim kada zabali jastuk dok spava, svaku njenu nespretnost volim, i njen pogled glupavi koji prozire svaki mig moga lica i s geomantijskom točnošću predviđa mi sudbinu u narednih pola sata koliko otprilike traje koitus sa svim predradnjama i cigaretom na kraju. Zatim se više ne vidimo, ne čujemo i ne mislimo. Samo jesmo. Tek tako. Svatko u svojem svijetu. Ja krčim trnje i probijam zmajeve, nadmudrujem zmije i noćne ptice, prozirem labirinte, pravim zlato, sjedinjavam se s apsolutom, poništavam sam sebe, pa se opet obnavljam ni iz čega, pišem na enohijani, šurujem sa zlodusima, zazivam mrtve, izmišljam koane koje sam razrješujem dubokim uvidima, pokušavam uhvatiti sebe samog kao da sam možda negdje drugdje nego upravo tamo gdje jesam, bratimim se s ubojicom na tragu Svetoga Grala, iz svake moje stope niču piramide sa zlatnim vrhovima i suncem zatočenim u njima i transcendentalnim zvukom Eknatonove flaute. A ti čekaš svojeg izbavitelja zatočena u kuli bjelokosnoj krateći vrijeme s mladim konjušarom u postelji rezerviranoj za Tvog Izbavitelja, hraniš svoju malu slatku mačkicu ostacima kraljevske garde, milosnica si i Dvorskoj Ludi koja te nikako drugačije ne uspijeva nasmijati nego pokazujući ti svoju ocvalu muškost, evnusi su ti strast, češljaš svoje duge kose u kasna popodneva, menstruacije su ti nepredvidive, čežnja za odlaskom beskrajna, svoju tugu između novih početaka rastjeruješ mirisom jasmina, svoju nježnu kožu probadaš dijamantima, opuštaš se u pjenušavim mirisnim kupkama od djevičanske krvi i kobiljeg mlijeka, očajnički gutaš kapsulice s najjačim otrovom, uzalud svoje udove prepuštaš pjenušavom crvenom vinu koje govori jezikom tanga kada tvoj osmijeh koji je pao ravno s neba nema svoje oko i čudiš se zbog srčane mane.

[iklim]

odbacujem razum
slijedim zov još neviđenih sutona
izlažem se milovanju putenog rumenila
u horizontu prepoznajem profil iluzije
ne znajući šta dolazi sa slijedećom histerijom vjetrova
nastojim utažiti tek otkrivenu glad za sobom
koketiram sa odrazom svoga lika
plazim jezik hrskavoj sutrašnjici
logika je optička varka
nemir čuči u korjenu besmisla

zna da ga promatram (razum), evo, tu sjedi pored mene
sav zbunjen i beskoristan
šćućurio se u malom mjehuriću stida
pored djevojke iz snova imenom Anoreksija
oni žele biti dio mene, ali ja bih radije bila višestruka
kao Kali
da mogu žonglirati kozmosom i kaosom, srcem i umom
sobom (za mene mi trebaju dvije ruke).
istovremeno

pomilovati mahovinu na kamenu kraj izvora, naučiti dijete novoj igri, promatrati kaktusov cvat, žrtvovati san za pogled na zmajevu zemlju, juriti autom kroz gustu maglu, izazvati osmijeh na licu roditeljice, stopiti se s Panom, zalijepiti se za tijelo ljubavnika kao hostija za nepce, natjerati tjeskobu na uzmak, osloboditi stopalo pretijesne cipele
istovremeno

[Dora J.]

Užarena gustina


Ojađenih zvona

I vijeđa bez treptaja



Na metrou iščekivanja

Obavijena je maglom


Isprazne veličine



Koja puni

Presušenu Komediju

Dioniza i Arijadne u Paklu





Vladajući Rajskim


predjelima...



U  tmini prepunoj dima



Srna preskoči

Grozd nabujalog Užitka Vječnosti


A ostade obješena



O majčinsko drvo Spoznaje.















I.

Izbavljenje


Odavno su obični dijelovi jedino što moje umorne oči gledaju. Obična svjetla koja bdiju nad neobičnom prošlošću, tipičnom za ove predjele.
Jedno rukom probušeno okno, jedva metar širine za stotine očiju vječno gleda u isti kut staklenih perli iznad zemlje.
 Uvijek jedan prizor sa različitim nijansama, jedna kruta crta na zidu po kojoj se sjećanje ravna, samostalni kalup po kojem sam odavno navikao da prolazim kraj čuvara u noći. Pukotina koja te odvaja od uspravnih kretnji i zdravog razmišljanja, i otkinuto platno ispisano vremenom godišnjih doba, daleko i dovoljno blizu da ga gledaš,  dotičući tjemenom kameni zid.
 Učahurena slika razvratne prirode na sudu meni je zapinjala u grlu, i svake sam večeri sanjao o mazgi koju na kolac nabijaju dok joj mlado zavija na mjesečini.
Hladan slap i prašina sjećanja s kojim se moj neveseli Dom poigrava, bije mi u ostavljenom predjelu davnog djetinjstva kao zmaj pušten pred samu oluju. Prašina se tada vijori nad kprcanjem otkinutih udova, kao oblak Duha nad zemljom Egipta.
Svi su mesnati korijeni otrgnuti od isprošene zemlje, i liče na jake, ugušene biljke. Unutar njihovih žila izbijaju nebrojene neotkrivene granice i mogućnosti, a na krajevima, svaka od tih nježnih iskvarenih biljčica kao zatvorsku oznaku nosi krvave rese, žile i kamenje, korijenje mutne prošlosti što u jesenjim večerima kapa po obroncima nevinosti
Ostavio sam sve što sam u rukama nosio s njim od Londona do Moskve, i bilo mi je teško čak i početi praćenje kolotečine drugih ljudi kraj mene.
Pognuti i zavezani za stub vlastite sramote, često mi se činilo da, i u ovom skučenom svijetu u kom pravo ne možeš ni udahnuti ni izdahnuti za molitvom, svako (ali baš svako od njih) vuče po jedno tvrdo kopito, i mekano magareće tijelo, izmrcvareno u bjesnilu, sa pjenom oko usta što propadaju u blato ove veličanstvene civilizacije.
A zanata nisam vidio, bar ne svog, na ovom i od Boga odrečenom prijestolju.
Svoje produžene ruke sa tankim završecima sam izgubio na bojišnici ranije, i nisam se nikad usuđivao...ni sanjati. Znam da ti oštre orlovski divljaci motre i na moje tumaranje po močvari same suštine imaginarnih motiva.
Razriješen sam svake stvarne lepeze oblika, jave na kojoj bi moje tijelo sa stotinu udova pulsiralo u ritmu zlatnih brežuljaka, toplih igračkica na vjetru mjene i očiju čije se zjenice utapaju u zraku mirisnih ljubičica pred samo ljeto.
Živim sa jednim, pa i nepravilnim, polovičnim grbavcem s desne strane, bez pokrića i boje, a u uskim hodnicima, ništa širim od ovih stvarnih, kratkovidno izmišljam slikanje doma bez zvukova i krvi na slobodnim proplancima Vanjštine.
Znakovi krvavog srca nakon nekog vremena u suhom glasu su se jedva čuli.
Nad ovim zaustavljenim dijelom nepreglednog kosmosa, blizu dvjesto tijela, neobrijani i prljavi pali anđeli sa okovanim nogama su nosili mračnu snagu pod vrećama za spavanje. U izduženoj špilji kaznenika smo se obogatili od živopisnih mučenja na javi i imaginarnom, od ničeg smo disali, živjeli i preživljavali-sasvim dovoljno da ne budem žigosan barutom jednom za sva vremena.
Životinje su bile ugurane u tor znoja i nemira, težak i zagušljiv prostor, koji te uvlači u sebe, a iza svačijih sjena ostala je ta razderana Evropa i sve njene prilike, kao poderana košulja zatvorenika na bičevanju.
 Stotinu sjena koje plešu oko vatre što se gasi, stotinu gavrana što grakću nad svojom nesretnom srećom, mada s vremnom svako od njih nauči mučiti samog sebe nepotrebnim čišćenjem perja i nogu za vanjske dane, stotinu grla i ćudi koje hode Judinim stopama dok im zjenice ne pobijele, uopšte, stotinu životinja sa krvoločnim vriskom izbavljenja što treperi na zraku u agoniji. Ipak, bili su sposobni. Izazivali su neku čudnu mješavinu sažaljenja i sada već blijedih ćutnji bliskosti, ali sam se divio sposobnostima koji su krili od samih tijela u sobi.
Bolesna, izbrazdana i zarasla lica, sada zasigurno bez imena i uspomena, krinke bez maske, ubice i silovatelji, kradljivci, varalice, džeparoši, otimači i kockari sa neizmirenim dugovima, prognanici bez imovine, epileptičari sa užasnim krizama, sav svjetski ološ se nabio u tu rupu iskopanu samo za potomke Sotone u koju smo nas dvojica nesretnika upali.
Uska sredina i uski ljudski nesretnici, svi slični svima, Sizif i Tantal umnoženi i izmučeni, učmala atmosfera i smrad nevolja na poludivljoj koži. Ali, bilo je i molitve, mada su meni Madone i svi sveci svake religije odavno zaboravljeni, nebitni u svojoj veličini i-jednom riječju-precijenjeni..
Bilo je te nevine djece u tijelu staraca koji su se dannoćno savijali i plakali. Njih smo čak znali poštedjeti dnevnog rada za vrijeme posta.
Nije bilo zvonara, ali je njegova uloga potezanja užeta par puta na dan ovdje bila glupa i nepotrebna. Samo bi utišala glasove koji ih proklinju i odbijaju, psovke čuvara, a oni, mada im iz mesa izbija želja za shvatanjem zločina dok okreću krunice, kao da žele čuti glasove pa i jeku ljudskog usuda. Nema zvona ni cijukanja, nema suvišnih molitvi rukom, nema svećenika, čak ni za pogrebe.
On je ponekad molio, nisam mu smetao.
Ali, nije to bilo često, samo za majčin rođendan i velike svetkovine. Unatoč mojoj naravi, nisam mu mogao uskratiti to zadovoljstvo.
Sjećam se, glasovi su im čeznuli sa suborcima i rijekama obećanja i pokajanja, a meni su ličili na neke spodobne budale u kojima drhti nedosanjano dječije shvatanje anđela, iznevjereni ideali prošlosti opisani u umjetnosti koja će kasnije doći, a već je nema. Ljutila me njihova skrušenost, ljutio me njihov nježni ton i Amen na kraju. Ljutili su me oni koji su plakati naučili tek ovdje pa se sada nisu suza mogli nasititi. Kako su glupi i suvišni, suvišni i glupi, glupi-suvišni-sve u iznemoglosti od jutra do sutra!
Molitva im neće podići sjekire, molitva im neće mrviti kamenje-niti će im nahraniti utrobu ni nositi lovorov vijenac oko glave. Neće ih napojiti, neće ih uspavati, Boga ili ima ili nema. A sva je prilika da mana više ne pada s neba ni u kakvom obliku. Pa ni mog dlijeta više nema.
 Ne usuđujte se!
 I ne govorite o njoj kao da je tu, a treba je prepoznati!
 Tamo je umjetnost (pa čak i u molitvi) bilo življenje bez života, dakle, životarenje. Tek je noću, u onom intimnom svjetlu svijeće i prigušenom razgovoru sa svojom sjenom, umjetnost u mom udu poprimala oblik nasličniji slobodnom životu. Ne govorite mi kako je onda ovaj svijet manje prazan, porušen i jadan, vrijedan plača i naricanja, vrijedan prezira i sramotnog odricanja koje me progoni!
Vidite, dugo smo bili zatvoreni u ljuskama kazne. U ljusci bez duge i uspomena, tamo, gmižu svi, pa što ne bi i mi?
Gmižemo po rosi i radnim prilikama, po percepciji svijeta kojeg nepotrebno raščlanjujemo na apstraktnu lepezu snova i konkretno ispaštanje.
Gmižemo zajedno kao braća, i pužemo, kao i puževi, pauci, žohari i ostale plemenite životinje s prosjacima, po trulim zemaljskim podovima i kamenjarima na ramenu. Kopamo, u utrobi krckaju kosti i lubanje, i okrećemo se za daljim obavezama opijanja, ili samo koračamo naprijed.
Gušili smo se svakodnevno na radu (primorani smo bili), a oko nas su prolazile partije karata, rakije i opijanje u kasnim satima, blud i općenje, detalji ubojstava i silovanje vlastite djece. Smučilo mi se od života, ali ne od preživljavanja.
Njega, pogotovo u ovim rascvjetanim baštama nemirnih cvjetova grijeha i Smrti-nikad dosta ni previše. Baš je zato vrsta naše životinjske prakse tako neobična, čudna i neistražena.
Jer, baš smo se mi, gmizavci i prokletnici, kroz epohe gojili i prežderavali iza rešetaka, navlačili na sebe koamde zelenog cvijeća, i vješali se po tankim mlazovima čovječanstva.
Ta mesnata, toplokrvna, spodobna vrsta sa svakojakim napetim nagonima je uzdignuta do ranga arijevaca.
Daleko od nas, po krvi vezanih jablana, čuo sam kako novine i čuvari u smjenama govore. A mislio sam da je to samo moja povišena temperatura i upala pluća. Bili smo obučeni  (oprostite, utegnuti) u crne vreće koje se deru na pobješnjelu masu, postavljenu na dvije noge. Prohodao je tako majmunski rod u cirkuskim nakazama, utegnut u tajice i fratarske halje sa križevima i djecom u krevetu, a za svima se vuče idiotski pojam življenja kao sjena.
To je doista sveopšti užas! Anarhična slika praoca i pramajke pod nama koje nismo mogli savladati, a morali smo ih nadvladati!
I ta majka Europa! Izgubljeni raj koji nas je odveo u pakao.
Tako dakle, izgleda početak.