Odgoj djevojaka u Češkoj - Michael Viewegh

Ovdje su prve tri glave, kao kad vam striček iz haustora daje dopa - samo da vas navuče. Ostatak ima na internetu. Samo guglajte djeco moja, samo guuglajte.

I.
1.
Ono najneobičnije, što nas na početku svakog pripovijedanja najviše začudi, savršena je praznina koja se proteže ispred nas. Stvari su se dogodile i leže oko nas u suvisloj, bezobličnoj masi bez početka i svršetka. Možemo započeti bilo gdje... (V?ra Linhartová)
Kada sam se one srijede s kćeri vratio iz škole kući, poštanski je sandučić doslovce pucao u šavovima: osim uobičajenih Pučkih novina sadržavao je još i veliku smeđu omotnicu s ispisom korektura mojeg romana, bijelu omotnicu također naslovljenu na mene i plavu plastičnu vrećicu s reklamnim uzorkom proizvoda tvrtke Procter & Gamble, o slanju kojih su se tada vodile tolike polemike. Dok sam zaključavao sandučić, opazio sam da je papirnata naljepnica s prezimenom na njemu izgrebena, najvjerojatnije ključem nekoga mladog neprijatelja svih nastavnika.
U bijeloj je omotnici bilo kratko pismo mjesnog milijunaša Kralja – u njemu mi je nudio vremenski nimalo zahtjevan i vrlo dobro plaćen posao.
Drugim riječima: ova priča nije započela u bezobličnoj masi usred savršene praznine, već u utorak 16. lipnja 1992., u bijeloj omotnici u našemu poštanskom sandučiću.
»Je li što stiglo?«, željela je znati žena.
»Meni su stigle korekture romana i ponuda za vrlo dobro plaćen posao«, rekao sam. »Tebi su stigli higijenski ulošci.«
Srdačno pozdravljam češke feministice.
Kasnije sam pismo pažljivije pročitao. Logično sam pretpostavljao da će biti riječ o poduci Agate, ali je bila začuđujuća Kraljeva nepriznata, a primjetna sigurnost s kojom je podrazumijevao da ću prihvatiti njegovu ponudu; njezin izraz nesumnjivo je bila i činjenica da je odredio tek jedan termin našega sastanka. Nehotice sam se sjetio poznata citata iz Fitzgeralda: Prezrivo je pretpostavljao da u nedjelju nemam pametnijeg posla.
»Hoćeš li prihvatiti?«, upitala je žena.
U njezinoj intonaciji još nije bila nikakva ocjena.
Slegnuo sam ramenima.
»Želio si pisati postmoderan roman...«, primijetila je ironično.
Bilo mi je drago što je to rekla jer je jednako tako mogla reći da nam je potreban svaki novčić.
I jedno i drugo bila bi istina.
»Vidjet ćemo«, rekao sam.
Uputila se u kupaonicu. Uzeo sam korekture i pregledavao uvodne stranice. Pojačao sam radio do daske, pa se dogodilo da me je žena ulovila u trenutku kretnje koju laički zovem soul-njihanje. Promatrala me je vrlo dobrohotno, glave zamotane u ručnik.
»No dobro«, priznao sam. »Onda dobro… drago mi je.«
»Laku noć«, priopćila mi je kratko.
Umor od izmišljenih slika svijeta, sumnjičavost prema svakoj izmišljotini, čak, i to očito nepravedno, prema onom drevnom i poštovanja vrijednome u literarnoj umjetnosti, radikalno su porasli pa je došlo posebno vrijeme pokore prema književnosti utemeljenoj na činjenicama, te umjetnosti i istini dnevničkih zapisa (Sergej Machonin).
2.
Kažem odmah da sljedeći opis Kraljeve vile (kao i samo Kraljevo prezime) ne odgovara sasvim zbilji, jer je Kraljeva suglasnost s objavljivanjem ove priče nedvojbeno uvjetovana zahtjevom za provedbu mjera koje će onemogućiti pouzdanu identifikaciju. Na drugoj strani pak želim očuvati genius loci čitave četvrti i barem navesti činjenicu da onamo više ne dopire buka s glavne zbraslavske ulice te da pored svih onih zidića od pješčanika i ukrasno iskovanih ograda iza kojih se kroz guste klekove povremeno može opaziti veličanstveno koncipiran travnjak ili plavi rub vrtnog bazena, svaki treći prolaznik vodi na uzici psa plemenite pasmine.
Upravo u trenutku kad sam mogao ustanoviti da se broj naveden u pismu slaže s brojem na stupiću ulaznih vrata, začuo se neugodan, prodoran zvuk automatskog otvaranja pomičnih vrata. To je doduše bio ulaz za automobile (vratašca za pješake bila su desno), ali kad sam se osvrnuo i nisam ugledao ikakva vozila, shvatio sam da me je zacijelo netko već očekivao iza tamnih prozora vile i da se ova vrata, ova vila i uopće čitav svijet upravo otvaraju samo za mene. Stoga sam s prijateljskim osmijehom upućenim prema prozorima vile zakoračio u vrt, a moja je lijeva ruka raširenih prsta poletjela u naučenoj gesti zahvale. (Da, već čujem fini žamor čitateljske publike, ali kunem se da na toj nehotičnoj gesti uistinu ne namjeravam izgraditi čitav roman, pa čak ni tada kada bih time možda mogao osigurati svoju besmrtnost.) U sljedećoj sekundi – ni danas si to ne znam objasniti – umalo me je pregazio crveni kabriolet volkswagen golf; instinktivno sam se bacio u stranu tek kad sam začuo karakterističan zvuk kotačima zdrobljenog šljunka. Vozilo me je zaobišlo u uskome luku – desnim je kotačima pritom ušlo na travnjak – i trenutak poslije zaustavilo se podalje. Premda je bilo vrlo toplo, krov mu nije bio spušten, a kroz tamna tonirana stakla jedva se nazirala unutrašnjost – u retrovizoru sam na trenutak ugledao Beatino blijedo, usredotočeno, čak pomalo strogo lice: čvrsto stisnutih usana, očiju skrivenih iza sunčanih naočala. Uvjerila se da sam živ, ubacila u brzinu i nestala iza vile.
Iza kotača se stvarno podizala prašina.
Odmah zatim, prije no što sam uspio srediti svoje osjećaje u glavi, netko nepoznat odostraga me je bacio na tlo, a ruke mi savinuo iza leđa. Jauknuo sam od zaprepaštenja i boli.
»Da nas drugi put nisi ovako iskušavao!«
Koljeno vlasnika glasa strahovito mi se urezivalo u bubrege.
»Nismo mi budale!«
»Au!«
»Ili misliš da jesmo?«
»Zaboga, au!!«
Glas se nasmijao, a njemu se pridružio drugi. Bili su to mladi muški glasovi.
»No, stari… tražiš li nekoga?«
Pritisak koljena nije popuštao. Još nikad u životu nisam gledao travku iz takve blizine. Pokušao sam podići glavu kako bih mogao odgovoriti, ali gurnuli su mi je natrag dolje. Teškom sam mukom nekoliko puta uzdahnuo i promrmljao svoje ime u zemlju.
»Ne poznajem te«, rekao je glas podrugljivo.
Moje prvobitno zaprepaštenje zamijenio je bijes.
»U pola šest«, zaštektao sam bijesno, »imam sastanak s gospodinom Kraljem. Najavljeni sastanak!«
Nisam vjerovao da nekoliko riječi može iziskivati toliki napor.
»Je li?«, rekao je glas sumnjičavo. Pritisak na bubrege je nestao, a ruke su mi bile slobodne. »A zašto onda niste normalno pozvonili?«
Ipak su mi pomogli ustati. Obojica su nosili kravate i obojica su bili viši.
Uzrujano sam čistio prašinu sa sebe.
»Onda oprostite«, rekao je onaj drugi s osmijehom.
U njegovu glasu nije bilo ni najmanje naznake kajanja. Sa zanimanjem me je promatrao:
»Znači vi ste onaj sljedeći?«
Nisam shvatio.
»Kako… sljedeći?«
Razmijenili su kratke poglede.
Dopratili su me do mramornoga stubišta koje je vodilo na prostranu ljetnu terasu, donekle problematično uređenu uz pomoć dvaju bijelih plastičnih stolića, četiriju ljubičastih plastičnih naslonjačića i jednog narančasto-zelenog suncobrana. Pokazali su mi da sjednem ondje.
»Pa, mnogo sreće«, rekao je onaj svijetlokosi.
»Drugi put pozvonite«, rekao je drugi.
Nadureno sam šutio. Veselo su otišli.
Popeo sam se stubištem na terasu – moj je hod obilježavalo nekakvo grčevito dostojanstvo, ali sam se zbunio razmišljajući za koji stolić uopće mogu sjesti jer je jedan bio sav mokar od nekoga voćnog frapea, a na drugome se nagomilala čudna hrpa prljavih šalica, ilustriranih časopisa, krema za njegu kože, ukosnica i ružičastih utega za aerobiku. U aranžmanu je suvereno vladalo robusno, ali prije svega uključeno sušilo za kosu marke Braun; tiho i usamljeno je huktalo, podižući stranice modnog časopisa Tina. Produžna je žica vodila kroz otvorena vrata nekamo u sjenovitu utrobu predvorja.
»Zdravo!«, zagalamio je Kralj otamo, ali ga u mraku nisam vidio.
»Dobar dan«, viknuo sam ipak.
»Sjednite. Odmah ću k vama!«
Čulo se kako se penje nekamo na kat. Potom su se zalupila vrata i odjeknula su dva glasa: njegov i djevojački. Uzeo sam sušilo i otpuhnuo sa stola mrvice čipi-čipsa. Engleski vrt dolje ispod mene izgledao je malo zapušteno: grmovi su prerasli, travnjak dugo nije bio podšišan, gredice ruža neispljevene, kroz bijeli šljunak na ulaznoj cesti izrasli su maslačci i drugi kukolj. Osim toga, neki vrtlarski poslovi – na primjer popravak kamene ograde ili šišanje živice uz cestu – izvedeni su neobjašnjivo diletantski.
»Zdravo«, rekao je Kralj zadihano. »Drago mi je što ste došli.«
Bio je zgodan muškarac, ali djelovao je umorno (toga se dojma nikad više nisam oslobodio). Agata se smijuljila iza njegovih leđa:
»Dobar dan!«
Izvela je podrugljiv, parodičan naklon i posegnuvši za šačicom čipi-čipsa, usput je srušila čašicu s coca-colom.
»Zdravo«, rekao sam prema ovdašnjem običaju.
Iz nekog meni nepoznatog razloga prasnula je u smijeh. Nekoliko sitnih čipsa prizemljilo mi se na rukavu svijetla sakoa.
»Agata«, blago ju je opomenuo Kralj.
»Oprostite«, rekla je. Zbacila je klompe i u brzom slijedu izvela na terasi seriju gimnastičkih vježbi zvanih zvijezda i uže. Zatim se ponovno obula.
»Hoćete li coca-colu?«, rekla je druželjubivo. »Ili krumpiriće?«
»Hajdemo u moju radnu sobu«, predložio je Kralj.
Znao sam da je vilu kupio godine 1990., ali njegov se kratak boravak ovdje mogao odgonetnuti iz načina na koji je izgovorio moja radna soba.
Nisam propustio opaziti da je bila zaključana – a vjerojatno je samo zahvaljujući tome u njoj bio red: stvari na pisaćem stolu od bajcane hrastovine posložene, fascikli u policama izravnani, sag boje meda usisan, a ni na menadžerskom naslonjaču u kombinaciji drva i prave kože nije bio proliven nikakav frape. U prostoriji je dominirao zanosan luk impozantne zlatne stolne svjetiljke. Moram priznati da je radna soba svojom raskošnom otmjenošću (usprkos određenoj nemaštovitosti) djelovala na mene.
»Lijepo vam je ovdje«, rekao sam iskreno.
To ga je očito razveselilo. Natočio je u dvije čaše škotski viski i nakon toga već prilično očito otvorio vratašca ugrađena hladnjaka, odakle je donio punu čašu ledenih kuglica. Sjeo je nasuprot meni.
»Pročitao sam onu vašu knjigu... Mišljenja o ubojstvu?«
»Da.«
»Sviđala mi se.«
Ti meni radnu sobu, ja tebi knjigu.
»Hvala«.
»I moja kći malo piše.«
»Uistinu?«
»To bi joj moglo pomoći da se sredi«, primijetio je razmišljajući.
Gledao je u stol. Kad je podigao pogled prema meni, iz njega sam shvatio da je to bilo pitanje.
»Zacijelo«, rekao sam. »Svakako.«
Kimnuo sam u znak suglasnosti. Učinilo mi se da je živnuo.
»Iskreno govoreći, njoj je to malo potrebno«, rekao je. »Mislim, da se sredi. Sada je u kritičnom razdoblju.«
»Rekao bih da je sasvim u okviru norme.« Nasmijao sam se: »Lijepo vježba...«
Zaprepašteno me je pogledao.
Nešto nije štimalo.
Mislio je, naravno, na Beatu.
To me je dakako malčice zbunilo, a Kralj je kao profesionalni trgovac moje oklijevanje odmah iskoristio.
»Dakle«, rekao je odlučno, »što kažete na jedan tečaj kreativnog pisanja?«
»Zapravo...«
»Porazgovarajmo posve konkretno: dolazili biste ovamo četiri puta na tjedan, od ponedjeljka do četvrtka, recimo na dva sata. Za vikende odlazimo, dakle petkom, subotom i nedjeljom bit ćete slobodni.«
Kao profesor češkoga nisam mogao ne primijetiti promjenu kondicionala u najobičniji futur.
»Osam sati tjedno je užasno mnogo vremena«, rekao sam neodlučno. »Baš sada su mi na stolu korekture romana i ne znam hoću li...«
»Dva sata dnevno? Znate li koliko sati radim ja? Dvanaest. Pa i petnaest.«
Ustao je i sjeo za pisaći stol.
»Pa nije riječ o nekim dosadnim instrukcijama... Program ovisi samo o vama. Manje-više možete činiti što želite. Nitko ne traži od Vas da o tome pisanju morate svaki put pričati ovdje, kod kuće...«
Gledao me je tako dugo dok nisam kimnuo.
U zraku se nadvila promjena.
Nadolazeća promjena, bez obzira kakvom se pokazala, u meni je oduvijek izazivala iracionalan osjećaj radosnog iščekivanja.
»Time dolazimo na plaću«, rekao je Kralj. Odgurnuo se od stola u svome naslonjaču na kotačima, posegnuo je za prilično udaljenim notebookom i tijekom povratnoga okreta ga otvorio, uključio i polako odložio na plohu stola, dok su prsti njegove desne ruke počinuli na malom tipkalu. Pomislio sam da njegovi pokreti nisu posve lišeni određene koreografske vrijednosti.
»Koliko ste mislili?«
Protiv svoje volje malčice sam pocrvenio. Prema Uredbi vlade ČR o plaćama zaposlenika proračunskih i nekih drugih organizacija od dana 22. 4. 1992., u to mi je vrijeme pripadala bruto mjesečna naknada u visini od 3 680 kruna, a na ljestvici pedeset odabranih zvanja, objavljenoj u dnevnom tisku, plaće nastavnika bile su na 49. mjestu.
»Imate li kakvu ideju?« nastavio je Kralj uljudno.
»Ne.«
»Moja je ponuda ovakva: osam tisuća mjesečno na ruku plus eventualno nekakva naknada za uspješan rad.
Ovo mi ne bi trebao činiti, pomislio sam žalosno. To nije fer.
»Možemo li se dogovoriti?«, rekao je Kralj.
Procijenio sam da je nakon svih onih izričnih rečenica ovo bilo posve normalno pitanje.
Sabrao sam se i zatražio tri dana za razmišljanje.
S time nije računao.
»Dobro«, složio se neraspoložen.