Goran Veselinović

[Goran_V]

ZBOG LJUBAVI


po šećernu trsku na Madagaskar
odakle sam se, preplivavajući Viktorijino
jezero (u društvu žaba i skočimiša)
obreo između sfinge koja me je htjela pojesti
i beduinskih karavana nimalo prijateljski nastrojenih
a kada sam se najzad dovukao do Herkulovih stupova
odlučio sam da Afriku pripojim Evropi
na šta su se Španija i Maroko blago namrštili
ali ja jednostavno više nisam imao snage da plivam
a moja žena je tako željno čekala onu šećernu trsku
jer joj je kafa već bila uskuvala

PS - i naravno da je nije interesovalo
kroz šta sam sve prošao da bi ona
popila tu svoju “natural - strong” kafu

[Goran_V]

ZAŠTO NISAM IZABRAN ZA GRADONAČELNIKA


kada bih ja davao imena trgovima
(što se, naravno, nikada neće dogoditi)
nijedan se pjesnik više ne bi morao brinuti
da li će ostati zapamćen u vrtlogu vremena
koje se tako nemarno odnosi prema nama
manje talentovanima
i svi bi pjesnici imali svoj trg, svoju fontanu,
svoj spomenik ili kip i na dnu tog svjedočanstva
stajali bi stihovi koji bi na najkoncizniji i najpravilniji
način opisivali cjelokupno stvaralaštvo dotičnog.
tužio bih sve mačke i golubove koji se ne znaju ponašati
pa se u času kad ih stisne lijepo na glavu dotičnog
a ti onda čisti, a ti onda peri
i kad bi me neko pitao zašto se borim sa vjetrenjačama
ja bi ga pravo u glavu čisto da mu dokažem suprotno
jer šta će nam neki Crveni trgovi pored ovako dobrih duša
za koje niko ne zna a koje su u najvećem mraku
skovale najveće sunce
šta će nam bitke, bajoneti, prašnjavi šinjeli
natopljeni krvlju kad su nam kafane prepune
bradatih boema što će vam za jedno veče
izrecitovati svoju čitavu mladost

eto zašto nisam izabran za gradonačelnika

[Goran_V]

RASTANAK


ne bejah tužan onog dana kada si mi mahnula
mada sam mislio na odlazeće vozove
i na toplu crnu kišu što se je prosipala
iz posljednjeg pogleda upućenog žalno

pitala si me da li vjerujem u ponovne susrete
i da li će moje vrijeme bez tebe biti uludo utrošeno
i da li ću imati novih ljubavi, na koga li će one ličiti
i s kim ću se u jutra nova na krevetu našem buditi

ili ću samo poput sjenke nekog davno zaboravljenog
čovjeka mimoići i tebe i onog koji bude pored tebe
ne pružajući ti ruku, ne upućujući ti ni pogled
i ne želeći ništa više što te je nekad za mene vezivalo

ili ću možda krišom zaustaviti svoj korak pored tvojega
kao što ljudi koji se poznaju zaustavljaju svoje korake
i zatražiti upaljač iz tvog lijevog džepa i tako se odati
ne očekujući da ćeš me nakon toliko vremena prepoznati

[Goran_V]

PISMO


dugo bih ti pisao o onoj najljepšoj ženi s proljeća
o njenom lahoru o njenoj kosi boje žita boje ćutanja
imala je onaj pogled od kojeg te prođu trnci
pomalo naivan i skitalački, sa kojeg skidaš zrele jabuke
nježnosti i stavljaš ih u svoja njedra nabujala od ljubavi
da te čuvaju kada te sumnja i bol pojedu
ona je ta koja te prati i postoji samo da bi i ti
postojao jer kao i ti i ona ne umije drukčije da voli
ali sam sasvim siguran da je ona ta koja je zaslužna
za ovo proljeće koje se rodilo i propupalo
i za tihu muziku violina u pozadini moje pjesme
koje ćeš čitati, moj najdraži prijatelju, koje ćeš čitati
i nadam se radovati svakom danu koji ti dolazi
kao dobra vijest iz daleka ili meki šum mora kroz malko odškrinute
prozore kroz koje smo bježali samo da bismo se vidjeli
sa onim djevojkama koje smo upoznali na Dan prvih poljubaca
u onom kvartu gdje je pjesma religija a gitara jedini bog
radosti uz kojeg smo se do zore opijali vinom i poljupcima!
već odavno ne znam otkud mi ovo čudno osjećanje da smo
se nekako udaljili ili da je ona pjesma iz prethodnog stiha
postala tek odjek ili eho nečeg što smo davno proživjeli
ali nismo zaboravili jer ono što smo zaboravili nismo ni imali
a kada bih ti rekao koliko mi znači prijatelju, koliko mi znači to
što te imam i ovaj život pun nemira, bola, sreće, uzdaha, neizvjesnosti
ali slatke neizvjesnosti zbog koje srce puca a duša opjevava vjetrove
i ona s kojom si me prije hiljadu godina upoznao i koja će još toliko
da svijetli kao najdraže sunce među zvjezdama da li će ona čitati
ove stihove koji nemaju ništa zajedničko sa neumoljivom smjenom
godišnjih doba u mojim džepovima od kojih ostadoše samo dvije prazne
rupe i jedna nahranjena duša da ti priča o noćima vitlejemskih pogleda
u kojima su se dvije duše do tada rastavljene za vječnost spojile
i oprosti mi moju patetičnost kojom nenamjerno bojim ovo pismo
koje ti pišem drhtave ruke osjećanjima čiste i neprozirne sreće
i nemoj misliti da sam zaboravio šta smo sve radili braneći status
našeg najluđeg naselja u gradu kada smo se na sve moguće načine kreveljili
i pravili budale od sebe samo da bismo izmamili osmjeh na ona lica
što su nam pružala i radost i tugu i sjećam se svoje nezavidne uloge
šamana iz Tunguzije a ti si se savršeno dobro uklopio u ulogu vrača
s obale Loanga zbog koje te je ona mala u crvenom gledala kao da si
zaista bio vrač s obale Loanga i bilo je ljeto koje se ne može zaboraviti
prostim kolanjem vremena i bila je sreća koja se ne može zaboraviti
prostom rečenicom da je sve prolazno i da zaborav dolazi kao spasenje
na naša zatvorena vrata i evo pišem ti jer nas je rat zlokobno razdvojio
samo zato jer smo bili različite vjere, jer smo se različito molili onom istom
bogu od kojeg nam ništa dobro za sada ne dođe i ako te pitaju ko ti je
poslao ovo pismo ti im reci da je to čovjek sa kojim si ti odrastao
i sa kojim si čekajući mrak i tajac krao džanarike iz komšijske bašte
i sa kojim si ti još kao mali korak po korak upoznavao ovaj svijet
koji nas je razdvojio ali ne i posvađao i koji te još uvijek čeka tamo
kod starog zidića gdje smo se nekad davno do zore veselili i pjevali
a stari bi Ljuto odma zvao policiju koja bi nam se istog časa pridružila
i bilo je ludo zaboraviti svoje ime i gdje živiš kada bi se upleo u pogled
neke plavooke komšinice i upravo zbog toga ti pišem, zbog svega što smo
zajedno prošli ne sluteći da će jednog dana neki poremećeni ljudi zaboraviti
da smo ljudi uzimajući pušku i uzimajući prezir u svoje ruke koje
više nisu ljudske nego životinjske i neka te ne buni to što je toliko
vremena prošlo jer vrijeme ne prolazi u srcu koje voli i vrijeme
ne prolazi za onog koji se odrekao vremena zarad jednog jedinog
trenutka čiste i neprozirne sreće

[Goran_V]

KAD LJUBAV PROCVJETA


kad ljubav procvjeta
procvjeta i sve ostalo
čovjek procvjeta
jesen procvjeta
suza procvjeta
mašta procvjeta
i sam čovjek najednom postaje pjesnik
a još juče se bavio nekim stvarima
koje nemaju veze sa umjetnošću

obuzimaju ga proljećna raspoloženja
dok se kao po strmim padinama nježnosti
obavija oko njenih uvojaka i struka.
ona mu postaje zvijezda vodilja i ta
žena do koje mu je tako stalo ne prestaje
da ga pohodi u snovima, između pitkih trenutaka
ponoći što kotrlja praznične minute.

ponekad bi tako glasno razmišljao o svojoj sreći
što se obmotova oko tananih vlakana njegova srca
da bi se i najveći pjesnici epohe postidjeli pod
valom oduševljenja. gladan je. žedan je. ali ne vode i hljeba.
ona mu obuzima misli i njegovi pokreti više nisu
njegovi. odjednom mu više nije tako smiješna ona
dopadljiva priča o hiljadu šarenih leptira na dnu
zaljubljenog stomaka. niko više ne spava. budnost je postala
religija. i on je kao onaj dječak iz priče što vuče papirnog zmaja
urkos vjetru i nevolji, i on sada ima hiljadu magičnih sunaca
u svojim očima od neba.

letimo zato! govorio bi nekim slučajnim prolaznicima koji
bi u njemu vidjeli ludaka…

[Goran_V]

LJUBAV


eno je na drvetu
pa uberi je

eno je na čovjeku
pa zatraži je

eno je na oblaku
pa de skini je

ali samo pazi kad je budeš skidao
da joj ne dadneš do znanja da je uzimaš
iako ćeš možda goriti od želje da to učiniš

[Goran_V]

GRAD


primijetio sam da ljudi potcjenjuju
važnost jedne obične male šetnje
i da im za najmanji izlazak iz kuće
treba neki debel i opravdan razlog

primijetio  sam da se neki ljudi boje
glasno nasmijati i još glasnije zaplakati
što znači da se boje toga što su
obični i mali ljudi sa vrlinama i manama

primijetio sam jedan naročit oblik prezira
prema svemu što ima veze sa umjetnošću
i primijetio sam kikot razularenih masa na
sam pomen tako beskorisne i glupe stvari
kao što je poezija

primijetio sam čovjeka koji svaki dan sjedi sam
u parku i razmišlja o svojoj izgubljenoj prošlosti
iako je pred njim svijetla i blistava budućnost
koja ne trpi čekanje Godoa

primijetio sam hladnoću s kojom vas ljudi
pozdravljaju na ulici i kako vam stisnu ruku
kao da je od pudinga i to da svi nekud žure
neko do bankomata a neko do boljih snova

primijetio sam razmaženost gradskih likova
koji do prodavnice idu autom i njihove
roditelje kojima je sasvim svejedno što su
od djece napravili nesposobne kutijetine

[Goran_V]

DANI


to su oni što kao svanu
u našim očima spavaju ptice
i sunca su umorna
od ponavljanja gore – dolje

pogrešni dani
imaju gorak ukus neurađenog
opor zadah neosvarenog
i još poneku ljubav
da nas neprežaljena dokrajči

svako ima svoje pogrešne dane
neko vala i suzu pusti                 
a neko se do grla umota
u neke deke i jorgane
pa čeka čeka čeka
čeka neko sunce
čeka neku ruku
ili nešto drugo

ne bojte se pogrešnih dana
to je samo varka za nestrpljive
to je samo zamka za lakovjerne
a ako se desi i da zaplačete
znajte da su suze odlične
za vaše srce i krvni pritisak

[Goran_V]

...


suviše sam svega imao u sebi
i suviše je tebe ostalo u ovoj mojoj
tvrdoj raspamećenoj glavi
da bi te sad, poslije svih šarenih kiša koje
opkoljavaju naša čela,
ostavio da kisneš na nekoj tamnoj
i napuštenoj stanici daleko od mene
i moje ljubavi koja te čeka na domaku zore
koja ne priznaje poraz i ćutanje

[Goran_V]

SUNCE U NAŠOJ SOBI


ljepše je od najljepšeg smiješka za jedan Ajfelov prsten
za jedno pero u rukama Šopena za jedan oblak pod kaputom
Ljermontova za jednu zvjezdu u očima djeteta
za jedan sonet na listu bagrema za jednu ljubav od čistih
dodira za jedno veče kad nikoga ne sanjam za jedne usne
od trulih višanja za jedne ruke koje sam držao za jedne
oči koje sam gledao za jednu sreću koju sam ljubio
za jednu kišu aprilskih bogova za jednu pamet zakaslih
vozova za jednu tugu pariških pjesnika za jednu iskru
s ponora Baltika za jedne riječi s vrhova Fokida
za jednu ljubav ranjenog sokola

pa čak i kada bismo spustili roletne da komšije ne bi vidjele
šta radimo

[Goran_V]

ZEMLJA


posadi jedan cvijet u mojoj duši
i sutra ćeš da imaš vrtove
posadi jedno drvo u mom srcu
i nijedna šuma neće biti veća
od one koju si u meni oživjela

ja sam rođen da te imam u sebi
ti si rođena da me imaš u sebi

izgladni moju čežnju svim daljinama
i vidjećeš koliko sam u stanju da te se poželim

i ne maši mi u času kada budem odlazio
jer ću se vratiti da te opet opomenem
da nijedna tuga nije vrijedna spomena
da nijedna suza nije vrijedna obraza

da li sam ja ptica ili ljubav kojoj ptica pjeva?

[Goran_V]

DANAS MI JE SVE SMIJEŠNO


danas mi je sve smiješno
danas mi je sve tijesno
danas se rugam svemu
danas pijem iz flaše
danas buljim u zvijezde
danas razbijam lampe
danas od najozbiljnije ozbiljnosti
pokušavam da izvučem priznanje

danas sam sve profesore odmah obavijestio
da neću paziti na času
i da ne računaju na mene
i da ne znam izmjeriti masu

al' sam se zato ponudio odmah
da izračunam rjedno rastojanje
od zvijezda do zvijezda -
od mene do Sanje

[Goran_V]

NEKOM


nekom ćeš i ti biti jedna zvijezda
i to divno ljepša nego ona gore
što se kao smiješka, što se kao ljuti
da premali su za nju svemirski kaputi

nekom ćeš i ti banuti u snove
i ostaćeš tamo vječno da se igraš
ali pazi samo, nemoj da se duriš
i nemoj da plačeš i nemoj da brigaš

[Goran_V]

O GOSPODINU

Gospodin je čovječuljak koji se nikada u svom životu
nije okrenuo za nekom dobrom ženskom. On će radije
gledati u zemlju ili se praviti da ga svrbi desno koljeno
ili će na neki drugi način prikriti svoje primarne i muške
nagone. Ja iskreno nisam gospodin i koristim svaku
moguću prliku za takve i slične aktivnosti što i vama
toplo preporučujem u ovim teškim i nadasve sparnim
danima


O ČITAONICAMA

Čitaonice su danas postale najjača, najelitnija i
najekskluzivnija mjesta za subotnje izlaske i žurke.
U čitaonicama se mladi druže, vole, sastaju, rastaju
pa čak i vjenčavaju ako je u pitanju neki hitan i
neodložan slučaj. Poznajem neke koji već godinama izlaze
u čitaonice u nadi da će baš tamo naći ljubav svog života.
U čitaonicama je sve lijepo i skladno uređeno i pivo je
jeftino kao voda.


O RIJEČIMA

Riječi su oduvijek bile samo utješna nagrada za ljude
koji više nisu u stanju da šapuću očima. Onaj koji se
previše oslanja na riječi zaboravlja da ljubav ne ulazi
kroz uši i da je jedini jezik koji dvije zaljubljene ruke
raspoznaju jezik zaboravljene pantomime nježnosti.

[Goran_V]

O KIŠI

Kiša je najbolji dokaz da i sam Bog ponekad ima svoje
plave minute. Jedino što mi smeta kod toga je to što
nije izabrao neki drugi način da prežali svoju bivšu
kao na primjer da napiše pjesmu ili da uzme godišnji
ili da otputuje negdje daleko ostavljajući nas ljude da
još malo uživamo u ovom toplom i sunčanom danu.


O LJUBAVI

Ljubav je ono kad odeš u prodavnicu da kupiš deset jaja
a vratiš se sa kutijom cigareta i upaljačem mada ni ti
ni ona ne pušite. Ljubav je ono kad stalno misliš na nju
pa ti je glava kao hotel rezervisan samo za jednu osobu.