Goran Veselinović

[Goran_V]

KOME


kome sad da posvetim ovu malu blesavu pjesmu
ako ne onoj zbog koje se moje srce smije
i zbog koje luduje i zbog koje caruje
i zbog koje gospodari svim vasionama sreće
samo ne ovom svojom

i na koga sad da obratim ove sive prekipjele
oči ako ne na onu koja je ljepša od sunca
i vedrija od zore a koja se pravi da to ne zna
pa me brine i tuži i nagoni da činim stvari
koje inače ni u ludilu ne bi činio

[Goran_V]

PJESMA ZA ONE KOJI SE ČEKAJU


postoje oni koji se čekaju
kao sjenke na uglovima ulica
i jedno kraj drugog lutaju dugo
a da se nikad ne dodirnu

postoje duše pustih rastojanja
i dvije tramvajske šine
na izlazu iz grada
što se ne poznaju
a vječno se prate

postoje dva prozora koja se gledaju
kao dva zaljubljena goluba
i dva goluba koja se očima ljube
na suprotnim krajevima noći

postojim ja
i postojiš ti
koju nikada nisam sreo
koja me nikada nisi srela

[Goran_V]

RECENZIJA ZBIRKE PJESAMA TRIPTIH O LJUBAVI GORANA VESELINOVIĆA


U vremenu kada se čini da je otuđenje modernog čovjeka i društva dospjelo gotovo do svojih krajnjih komercijalnih konsekvenci koje su - suvišno je i pominjati – u stanju da radom sistema moćnih medija obezliče svako intimno ljudsko osećanje, a osećanje ljubavi prije svega, pojavljuje se poetska zbirka-prvenac Gorana Veselinovića Triptih o ljubavi. To je neobična knjiga, jer se sva njena poetika sabire u implicite iskazanom, a ipak jasno prepoznatljivom čvrstom pjesnikovom uvjerenju da uprkos svemu postoji bezinteresna ljubav, da i pored svega postoji osjećanje ljubavi koje prezire svaku drugu ljubav čija strast privrženosti i muka patnje nisu „čiste“. Zato nam izgleda kao da nam pjesnik kazuje da upravo zato što vjeruje u takvu ljubav on i piše poeziju, jer je jedino poezija, i samo ona najčistiji izraz samo takve, autentične i nikakve druge ljubavi. Utoliko pisati poeziju za Gorana Veselinovića nipošto nije uzaludan trud, nije nešto nesavremeno, već upravo suprotno – način kojim potvrđujemo svoju najdublju ljudskost.

U Triptihu o ljubavi Goran Veselinović nam kazuje svoje osjećanje ljubavi kao ono koje počiva u jednoj iskrenosti prema drugom biću koje ne trpi odlaganja, jer je odlaganje u ljubavi zaborav nje same, udaljavanje od sreće, budući da je i sreća moguća samo onda kada je upućena i na osjećanje ljubavi drugog:

... poznavao sam čovjeka koji je toliko dugo
čekao da joj kaže "volim te"
da je na kraju zaboravio šta je htio reći

vidjećete da postoji hiljadu divnih vatri
na kojima možete kovati sreću
i hiljadu divnih ljubavi
od kojih je jedna sigurno vaša...

(Fragment pjesme Triptih o ljubavi)

Ipak, taj autentični interpersonalni odnos ljubavi nije jedini poetski nivo o kojem u svojoj poetskoj zbirci Triptih o ljubavi kazuje Goran Veselinović. Postoji i jedan naglašeno refleskivni sloj njegove poezije koji posebno odjekuje u pjesmi Oduvijek. To nije nikakav skok u neki drugačiji poetski iskaz, već se možda može razumjeti i kao vrsta intertekstualnog podsjećanja da su autentična osjećanja ljubavi uvijek na neki čudan način povezana sa jednim metafizičkim osjećanjem bezvremenog, vječnog, onoga što se u osjećanju uvijek javlja kao neko „ranije znanje“ da se sa sigurnošću čekala i dočekala „upravo ta ljubav“. Utoliko je misao o beskraju isto što i misao o ljubavi u kojoj se sluti i želi biti kao u bezvremenom. Tako je ljubav ne samo potvrda naše najdublje ljudskosti, već je ljubav i korak ka transcendenciji, bez koje čovjek i ne bi bio čovjek. Tačnije: prestaje biti čovjek.

Sve u svemu, nedvosmisleno se radi o zanimljivom i vrijednom poetskom kazivanju Gorana Veselinovića u njegovoj zbirci Triptih o ljubavi, koju stoga sa zadovoljstvom predlažem izdavaču za objavljivanje.

Beograd, 21. aprila 2010.g.


Prof. dr Mišo Kulić

[Goran_V]

OSMIJEH


zalijepi ga za svoje lice
i čuvaj ga kao što se čuvaju
oči, ruke ili uši
i ne zaboravi da ga svima pokazuješ

osmijeh ne voli kad se odugovlači
osmijeh voli kad se razvlači

nosi ga uvijek sa sobom
on ne treba mnogo mjesta
neki ga drže u zadnjem džepu
neki ga okače kao privjesak
a neki ga bome i zature
pa ga poslije ne mogu pronaći

bitno je da pokažeš svijetu
neuništivost takvog oružja
i da se više nikad ne rasplačeš
nad nekom otužnom pjesmom

hoću da se ne smiješ
samo poslije dobrog vica

hoću da budeš kao moreplovac
što se sprda s gordim olujama
i ne haje za smrt što ga vreba
i ne haje za manjak svog ulova

hoću da se u utrobi smiješ!

jer mnogi se smiju kao ludi
a u sebi čuvaju neke mračne
i otužne stvari
jer se kao boje da okrenu
neki novi list bez suze

kad sljedeći put odlučiš da nekome
pokvariš dan sjeti se samo kako su
na tebe djelovala neka tuđa
namrgođena lica

i nemoj da ti ova pjesma bude kao podsjetnik
i nemoj da te ja poslije vidim kako slažeš neke face


(napisano 25. juna 2010.)

[Goran_V]

ČUDO

ja sam valjda uvijek ludo vjerovao u to
da su ljudi po rođenju stvoreni da lete
i da nijedan čovjek nije postao čovjek
a da prije toga nije bio ptica ili leptir

ko zna,
možda sam se zato budio usijan kao gvožđe
nestrpljiv da ovim rukama od svjetla zagrlim cijeli svijet



(napisano 27. juna 2010.)

[Goran_V]

ANATOMIJA


GLAVA je tu da nas muči
i da nam stvara glavobolje
i kroz glavu  nam prolazi
milion škripavih automobila
od kojih nijedan nema
ono što se zove ispravna
kočnica ili far
(u GLAVI nema semafora
ni znakova za usporavanje)

RUKE sam divno uposlio!
trenutno ih imam više nego božanstvo
Šiva i dok jedna lagano sjecka paradajz
druga se uništava poezijom
što ne znači da i ta druga kasnije
neće sjeckati patlidžane
ili neko drugo šta-ti-ja-znam povrće

NOGE mi već odavno nisu u vlasti GLAVE
i one idu tamo kuda one hoće a ne tamo
kuda ja hoću i kuda mi se ide! to je valjda
direktna posljedica revolucionarnih dešavanja
u donjem dijelu moga tijela koje se
opravdano buni protiv pretjeranog rada mozga


(napisano 27. juna 2010.)

[Goran_V]

SRCE


ne mogu ti reći
kako se poklanja ljubav
još ti manje mogu reći
kako se uzima ljubav
ali ću ti sa zadovoljstvom reći
kako da od te iste ljubavi
zbog koje ljudi toliko pate
i vesele se
napraviš jednu malu
simpatičnu vječnost
sasvim dovoljnu za dvoje


(napisano 28. juna 2010.)

[Goran_V]

PJESMA BEZ BLATOBRANA


šta znači to blato na vašim nogama
ako ne najbolji i najčvršći dokaz da ste se
oduvijek osjećali slobodni i živi

zar je živ
onaj koji nikada prije nije isprljao ruke
od mekog traženja neba

zar je čovjek
onaj koji nikada prije nije ljudski pogriješio
ili onaj koji nikada prije nije ljudski zaplakao

vi ste mene zasigurno zamijenili
s nekim koji nikada prije nije ugazio
u raskvašenu zemlju djetinjstva
samo zato da bi razljutio svoje roditelje
i da bi od svojih blesavih vršnjaka
izvukao osmijeh ili dva

ne boravim vam ja po kojekakvim praonicama snova
niti sam dugme na gospodskoj košulji

ja sam vam tu

u lokvicama
u baricama
u glinenim klikerima


(napisano 30. juna 2010.)

[Goran_V]

PIJANSTVO


pijanstvo me vodi
do tvojih dalekih očiju
bez kojih moji
izgubljeni teleskopi
nemaju šta da traže
među ugašenim zvijezdama


(30.06.2010.)

[Goran_V]

ZORA


u bljedolikoj zori
što nimalo ne liči na osmijeh
tvoje me oči rascvjetavaju
i čine me ranjivim

u bljedolikoj zori
ne prestajem da mislim na tebe
i moje se srce rascvjetava
u otvorenu prodavnicu tajni

u bljedolikoj zori
pjevam pjesmu ushićenja
i divim se raskoši
kojom si se okitila

u bljedolikoj zori
tvoje mi tijelo daruje
čaroliju nebeske vatre -
zelene cvjetove žudnje

[Goran_V]

HRAM


hoću da mi tvoja duša bude hram
za vesele svečanosti srca
i da u ovom svijetu od zala
samo tebe imam za okove

hoću da te svakoga dana ljubim
i da te nikad ne ispuštam
i da ti u srcu od voća i osmijeha
posadim vječno Proljeće

hoću da me okruniš svojom ljubavlju
i da mi otvoriš vrata svojih odaja
i da na postelji od ružinih latica
zaboraviš na prošlost o kojoj si mi pisala

hoću da budeš moja najljepša arija
i ona radost o kojoj se vječno snivalo

[Goran_V]

Predaja

povuci svoje streličare, ljubavi moja,
jer moje srce više nema snage da se brani

povuci svoje glasonoše, ljubavi moja,
jer moje srce više nema niti jednu tajnu

povuci svoje vojskovođe, ljubavi moja,
jer moje srce više nema razlog da ne leti


05.07.10

[Goran_V]

TI


ti si ona najslađa
neprikosnovenost
mojih zaljubljenih snova
i moja čežnja sa hiljadu nogu
i moja žudnja sa hiljadu ruku
tebi dugujem sve
od koliko da te sačinim riječi
kad u tebe stane
sve što sam ikada napisao
i što ću ikada napisati
o ti lijepo djevojče
koje sam jednoga dana usnio
u umilnom miru gorja
sa srcem od bambusovog
lišća i dušom širom otvorenom
za sjeverne vjetrove budnih

neka ti drugi pišu himne
ja ću ti pisati poljupce
neka te drugi drže visoko
do posljednjeg kumulusa
ali ja ću ti pokazati
da je sa mnom na zemlji
izdrživo

sve što želim od tebe
to je da mi vjeruješ
u času kad se čitav svijet
bude okrenuo protiv nas
ja ne želim da izgubiš sebe
ostajući sa mnom u ponoru
ali hoću da uvidiš
da u ovom stjecištu rajskih ptica
u ovoj divljini kojom sam se okružio
kao usamljeni čovjek
vrevom i civilizacijom
jer ne podnosi da ostane sam sa sobom
jer ne podnosi teret sopstvenih
misli i želja
pa hrli među ljude i stvorove
gdje sam samo za tebe sačuvao
parče otvorenog neba
i jednu ljubav nanizanu kao perle
od munja i potresa




(08.07.2010.)

[Goran_V]

KAKO


kako da zavolim onu
koja na prvi nagovještaj kiša
odmahuje svojim srcem
nespremna da izdrži trenutak
koji smo godinama čekali zajedno
još prije nego što smo se upoznali
kada sam ja bio ja a ona je bila sreća

ona je tako nespremna za ljubav
ona se plaši svega što je trajno
i zbog nje mi ova noć najmanje
izgleda kao noć a najviše naliči na dan
koji ne prolazi kao svi drugi normalni dani
kada je ona tu, neuplašena

[Goran_V]

TRI ISTINE


više je nesreće
u srcu koje nikada nije
upoznalo ljubav
nego u srcu koje pati
zato što ju je upoznalo

nije mrak u mračnoj
prostoriji nego je mrak
u osvijetljenoj odaji
koja nikada nije
upoznala sebe

daljina može da
tišti samo one
koji uporno odbijaju
da uvide svu ljepotu
svijeta u kojem se
trenutno nalaze