figure noći

Figure noći
od Vladimira P.

Ispuštam i ovaj zadnji dim u noć. Gradom se prosula svjetla zgrada što sjeku nebo u pravilne komade. Moj hod je ritmičan, svaki korak je odmjeren i oštar. Negdje, u ovoj betonskoj divljini, jedno ljusko biće ženskog roda, tijela što bi se dalo opisati kao debelo, večeras preispituje svoje životne ponore uz paklo tableta za smirenje. Ne nalazi ključ svoga postojanja niti je spremna da ugazi u zasjenjeni svijet svoje egzistencijalne radosti. Njeno ime je Envera, prosječno i nakaradno kao i sama ulica u kojoj stanuje, osuta najlonskim kesama i dekorisana primitivnim grafitima. Ta Envera, dragi moj čitaoče, uzrok je mog hoda, ritmičnog i oštrog. Ona završava posao u 23 sata, dolazi kući u 23 i 35 kada otkljulčava ulazna vrata zgrade nervozno se osvrčući iza leđa.
Neku noć, nakon što sam popio svoje predvečernje pivo, ispušio Drinu i krenuo prema mostu gdje sebi oduzimam život, u haustoru te zgrade sretoh je kako otključava vrata tiho mrmljajući neke nerazumljive fraze. Njena golema guza prekrivena kariranom suknjom u mjestu se teturala kao posljedica naglog pokretanja ruku. Prilazio sam polako, tihim koracima se dovlačio do nje. Tip, tap, tip, tap, svaki moj korak joj se prelamao ušnim koščicama. Rukama namočenim znojem približavam se polako, dolazim do nje, pružam ruku i... palim upaljač. Kresanje kremena i njegov blijesak čine njene velike oči proširenih zjenica blještavim. Gleda me, moj pokvareni osmijeh začinjen mirisom duhana i alkohola.
- Svjetlo je pokvareno, neće niko da popravi - prozborih mirnim glasom, dok je ona i dalje iskolačenih očiju posmatrala moj prizor.
- Hvala, evo našla sam ga - prozbori pokazavši ključ s privjeskom crvene bilijarske kugle. Njene usne su pune, obrazi mesnati, kosa uvijena i uvezana gumicom. Radi u fabrici akumulatora i baterija, posao je naporan ako je suditi njenom premorenom licu. To je onaj tip žene koji se sreće u autobusu. One što pri sebi uvijek imaju više kesa, nose futrovane jakne i niske cipele. Envera je supruga Halila D. koji je ratni vojni invalid i alkoholičar. Oni žive na devetom spratu u betonskom bloku B. Nemaju djece, vole večernji program i narodnu muziku. Ukoliko znaš da ona ne živi u mome komšiluku, sigurno se pitaš odakle bih ja to mogao znati, te sitnice, taj život te Envere. To ćeš saznati uskoro.

Nakon što sam joj obasjao bravu, pridržao sam vrata i sačekao da uđe. Nespretno je zakoračila u mračni hodnik pipajući zidom u potrazi za šalterom. Stajao sam i dalje na vratima, srce mi je lupalo ubrzano. Kako je odmicala čuo sam zvuk što se odbija od zidove; ah te niske cipele.
- A gdje si ti pošao? Zar nećeš ući? - začulo se odjednom.
- Ne, ja nisam odavde.
- Pa kud ćeš u ovo doba?
- Idem na most, sa mnom je gotovo.
U istom trenu mi vlastite riječi zvučaše sumanuto. Tišina, ona se ne odbija od zidove. Stojim na vratima i gledam u taj mrak, taj opaki mrak i polusiluetu jedne debele žene.
- Nećeš se ti ubiti. Previše si popio.
- Kako znate da neću? Ja sam itekako spreman.
- Nećeš, onaj moj se tako ubija svaki dan.
- Pa, ja se ubijam večeras.
Vraća se i prilazi mojoj skrhanoj pojavi. Drhte mi ruke, koje li sramote. Čvrstom rukom kojom se može zgnječiti jabuka hvata me za rame. Neočekivane suze naviru na krvave oči – o, ti prokleti alkoholu. Njen pogled me vuče zemlji.
- Evo ti moj broj, nazovi me ujutru i reci da si živ – reče, pa izvuče ceduljicu i napisa svoje ime a povrh njega broj.

Duga se ulica pružila pred mojim nogama. Tamo daleko vidim ga u svom njegovom ponosu kako stoji razapet između dvije obale, dva brijega. Na rubovima mu iznikle bandere što ga čine vidiljivim. Prilazim polako, prstima nježno prelazim preko ograde lakirane nekom zelenom ohabanom bojom. Metalno dugme kožne jakne zvecka, odzvanja od nju, prati moj korak. Osvrćem se naokolo, nema nikoga. Gledam dole, posmatram taj sjaj duboke vode i svoj sitni lik ogledan kao djelić velikog mosta. Penjem se na ogradu, niko ne prolazi. Osvrćem se ponovo, uzalud. Vjetar mi se provlačio kroz kosu a u glavi se izrodi zrno sumnje.
Silazim, spuštam se lagano, strah mi se provlači kroz koljena i prepadoh se da neću pasti - a htio sam letjeti.

Tako sam odustao od smrti, al' za život itekako nisam bio spreman. Zaputih se opet svojoj jazbini na petom spratu. Pred zgradom sretoh Vladimira P. čij je stan vrata do mojih. On je neki pisac, objavio je par knjiga a kaže da piše i za neke časopise. Svako veče zapalimo po jednu pred zgradom i upletemo se u neke suvisle razgovore. Nisam mu ove večeri pričao priču o svom izlasku iz gnijezda i pokušaju leta. Svoju kukavičku stranu skrivam vješto - ko zna da li se uopšte i desilo to što jeste.
Poče tako Vladimir da je danas čuo priču o čovjeku koji se vratio iz kafane i zatekao svoju ubijenu ženu, svu iskasapljenu na sred sobe. Ne znajući šta da radi, on sahrani suprugu i ne uzdajući se u kilavu policiju, zasljepljen željom za osvetom sam poče tragati za ubicom. Brzo je došao do prvog traga. Od komšije je saznao da je neki muškarac često posjećivao njegovu nesretnicu posljednjih dana dok je ovaj bio odsutan. Prateći trag saznao je da se radi o švaleru koji je bio poznat u kafanskim krugovima, mada nije bio upadljiv kao ljubavni sluga. Saznao mu je adresu pa se s nožem za pasom dugo vrzmao oko njegove zgrade, sve dok jedne prilike, u noći kao ovoj večeras - reče on i ispusti dim - nije pratio usamljenog zavodnika kako se udaljava u pravcu obližnjeg parka s povećim komadom užeta u ruci. Kad ovaj stiže na svoje krajnje odredište prišao mu je kao stranac i sasvim naivno započeo razgovor dok mu se u grudima raspaljivao pakao. Mislio je da bi mu golim rukama mogao isčupati glavu zajedno s vratom, sa tih žgoljavih ramena. Međutim, poput mačke što se igra svojim plijenom, siguran u svoju nadmoć nad neznanjem razoružanom žrtvom, on započe razgovor s ubicom. Već prvim riječima ovaj mu objasni kako želi da se objesi. Premišljao se siroti udovac šta raditi, pa ga sasluša za svaki slučaj.
Njegova priča išla je otprilike ovako: Rođen je u prosječnoj gradskoj porodici u vrijeme kad su svi bili nekako prosječni. Imao je sretno djetinjstvo, radovao se danu i trčakarao za loptom. Pri prelasku iz tijela djeteta u tijelo mladog muškarca uhvatio je baš onaj voz društvenog puberteta kad se iz jednog sistema raslo u drugi. Tek što je mogao da kaže da je zreo saznao je da mu je to trenutno najveća mana, jer je odmah povučen u rov i to na prve borbene linije. Tamo je proveo vrijeme poznato kao „najljepše godine života“. Jednom, pri povratku kući na kratki boravak na sigurnom upozna lijepu djevojku, kćerku profesora geografije gradske gimnazije. U početku su se viđali tajno. Iako je bio silan momak čuvao se autoriteta njenog oca koji bi sigurno bio nezadovoljan polupismenim i sirovim ratničkim izborom svoje kćerke. Kao što znamo, sudbina nekad stvarno zna biti džuboks bezdušnih, pa je tako nervozni profesor nakon što je naravno saznao za vezu svoje ljepotice sa bahatim siledžijom, brzo izdejstvovao da nesretnik bude prebačen na najzloglasnije ratište i tamo provede idućih šest mjeseci. Nakon povratka, sav užaren željom i čežnjom za svojom draganom vojnik se ravnodušno i srca ispranog bilo kakvog staha, uputi zgradi njenog veličanstva. Na zgradi primijeti posmrtnicu s njenim očima, usnama i njenim lijepim imenom po sredi. Nesretna ljubavnica skrhana bolom i tugom za svojim dragim skočila je kroz prozor i prešla na drugu obalu da ga čeka u miru i spokoju. Bio je to kraj jedne priče a početak jedne nove ispunjene psihijatrijskim odjelima, alkoholom i lijekovima za upravljanje dušom. Često je pokušavao uzeti sebi život na razne načine, mada moglo bi se reći da je više pokazivao razne mogućnosti, ne izvodeći posao do kraja. Sve do jednom kada je sreo neku pitomu ženu koja, iako ne tjelesnim opisom, već svojom veselom naravi podsjeti nesretnika na neke bolje dane. Provodio je s njom noći, dijelio je s njenim suprugom. Šunjao se blizini normalnog života sve dok jednog dana njegova nova ljubav, koja ga je neslučajno izabrala za svog saputnika, sama podstankuta svojom tragičnom sadašnošću ne htje da pokuša ono u čemu je on već bio profesionalac. Pozvala ga telefonom da se oprosti s njim. Brzo je doletio do njenog stana i našao je s nožem u ruci i željom u srcu da svoje nježne vene da u svrhu puštanja života iz svoga tijela. Nakon što joj je izbio nož iz ruku krenula je žestoka prepirka, pa neurotična domaćica krenu ka prozoru odlučna da za sva vremena okonča svoju patnju. U tom dijelu priče dolazi do nekog neshvatljivog preokreta pogodnog za stručne časopise udruženja psihoanalitičara našeg kantona. Švaler s otetim nožem u ruci pohrli za njom i s nekim neobjašnjivim animalnim bijesom zabode joj ga u leđa sve do same drške i razjaren prizorom krvi ponovi isti postupak više puta. Kada je počela krkljati probode joj vrat tolikom snagom da nož izađe s druge strane. Ono čega se sjećao jeste da je samo pobjegao iz stana. Kasnije, kada se probudi u svom tijelu, krenuše mu se vraćati svi ti prizori, nejasne slike, grčevite kretnje te nakon što cijelu istinu sazna iz novina, i sama savjest pokuca na njegova vrata i pozva ga u park.
Priča kod udovca izazva sitnu dozu sažaljenja pa ostavi nož za pasom i krenu dalje prepustivši nesretniku da sam sebi presudi. Polako je koračao posmatrajući krošnje hrastova što ga mimoilaze, brojao je korake, sve po jedan u glavi mu je islikavao slike njegove ubijene supruge, krvlju poplavljenog stana, umeljanih slika na komodi, sjećanja na lijepa vremena, prve radosti osvajanja djevojke, dodira, poljubaca, ljetovanja, zajedničkih snova. Sjeti se trenutaka najveće bliskosti, tihih uzdaha i slatkih jauka, sjeti se przanog kreveta i napokon opet prizora iskasapljene žene na sred njihovog dnevnog boravka. Svo sažaljenje koje je osjećao prema ubici rasprsnu se kao sapunica i sebe prekori što mu je dozvolio da okonča život, umjesto da uzme stvar u svoje ruke. Naglim okretom uputi se natrag ka visokom drvetu. Kroz grane guste krošnje starog hrasta provlačio se vjetar, a povelik komad mrtvog čovjeka klatio se na užetu. Udovac sav u bijesu izvuče nož, presječe uže a lešina trosnu od pod. Onda - priča se po gradu - sav bijesan na tog bijednika jednim potezom zabode nož po sred grudi i raspori ga sve do pupka. Naglim pokretom mu razvali oklop grudnog koša a rebra krvcnuše. Pred očima mu se ukaza užas koji nije očekivao. Oči mu orosiše suzama a u duši mu se sleže teška tuga i bolan grč: srce u grudima ubice nije kucalo. Pobjegao je gad!
Već bješe izgorila i druga pljuga, Vladimir baci opušak u šaht i veli da ode leći.

Ulazim u zagušljiv stan uređen po stilu neprisutnog stanara. Odlazim u zahod da izvučem posljednji mlaz pred spavanje. Ležem i gledam u plafon. Mrak je i njega pojeo, samo se naziru sitne fleke i poneki sitni leptir. Sklapam oči. Neko čudno zujanje mi para uši, neki tutanj gusjenica, klepetanje teškog metala. Prolaze kraj mene redovi ljudi u zelenom, svakome puška u ruci. Evo, imam je i ja. Krećemo se užurbano nekim kaljavim putem oivičenim raznim rastinjem što nam daje zaklon. Iz daljine se probijaju rafali, fijuci. Nebom promiču svjetleće pojave. Odjednom jak prasak, svuda prašina naokolo. U zaklon, odmah! Počinju se javaljati mitraljezi, rešetaju drveće oko nas. Probijam se do jarka. Postavljam pušku i krećem pucati, ne znam kuda, ali pucam. Jedna granata raznese grupu ispred mene, pokušavam da izletim da pomognem, ne mogu sve je zasuto mecima. Konačno osjetim trenutak, izlijećem, povlačim jednog od njih za kragnu i vučem ga u jarak. Vrat mu je krvav, šiklja krv iz njega, sav je unakažen. Opet jak prasak, bacam krvavo tijelo preko sebe. Vidim da mu fali lijeva ruka. Opet rafali, trešte naokolo i sijeku sve što se miče. Ovako ne mogu ostati. Vrišteći izlijećem naglo i ugledam mrak svoje sobe, čujem kerove što laju pred zgradom. Pogled na svjetleći digitalni sat radija mi pokaza sav užas. Prošlo je pet minuta. Ostatak sna poklanjam ovoj sumornoj noći što će mi biti prijatelj uz flašu i pljugu.
Noć, taj tamni fluid oko mene što ga topi sijalica snagom 75 vati. Par tableta za uprezanje živaca u konope mira. Kraj telefona ceduljica s njenim imenom, privlači mi pažnju svojom indiferentnošću - tu sam, uzmi me ako hoćeš. Možete promatrati kao naivne moje motive, želju da nekome namećem svoju bol, svoj besmisao ili nešto treće, nešto podsvjesno što je izmigoljilo svoj nos pod mojim prljavim, čupavim, neobrijanim oklopom. Okrećem broj, čujem poznati tutu koji me najavljuje . Škripanje, pa tihi klik:
- Halo?
Tišina se uvuče u žicu. Njen i moj uzdah se prekrstiše na pola signala, pakosna nervoza se opet izbori u grudima. Stajao sam i gledao u ogledalo iznad telefona. Posmatrao me bradati propalica u gaćama i pogužvanoj majici s natpisom BOSS, poderanog rukava i istegnute kragne. Osjetih svoj smrad, alkohol što je postao dio mene. Debeli nos proširenih pora, podbuhle oči posmatrale su me sablasno, usne kojima je prelazio jezik stisnuše se u grč. Spustio sam slušalicu.
Vratih se samoći sobe i uronih u poznat svijet odsustva misli. Koračao sam stanom, premještao slike po zidovima, gasio cigare i gledao TV. Dan sam proveo kao i svaki drugi: u kafani.

Opet noć. Sad stojim pred tim haustorom u ulici osutoj kesama, povučen u polumrak mrtvog kioska na ćošku. Dolazi, pokušava otključati vrata. Iz daljine se oglašavam prigušenim kašljom. Njene oči se pomoliše iz mraka i laganim pokretom ruke me pozva da priđem. Palim upaljač i otvaram vrata. Poziva me da uđem. U grudima odskače taj motor pri punom gasu, tako jako da se noge staše same kretati, nesvjesno sve do devetog sprata. Ulazimo u stan, uredan, pun raznog cvijeća. Pristavila je kafu pa započesmo priču. Kaže kako joj je muž u kafani, dolazi tek pred zoru. Svaki dan isti scenario, film bez početka i kraja taj njen život. Danas je bila na pijaci (jaja su poskupila), kod doktora (ima nekih problema sa krvnom slikom) pa je zatim svratila i do frizerke. Bljedilo njene kože i obline njenog zanosnog debelog tijela čine moje farmerice uskim. Tada, taj jedan trenutak dok dižem šoljicu i prinosim je ustima, osjetim toplotu crnog napitka i kroz dim cigare posmatram te njene pitome oči, nalaze nam se pogledi između kauča i fotelje. Skačem i zagnjurim svoje usne u njene, rukama je pokušavam uzeti cijelu, imati je. Ona prste probi kroz moju kosu prošaranu tragičnom bjelinom. Njene meke grudi se pribiše uz moja prsa i oborih je na taj tvrdi kauč, raširih joj noge i smjestih se među njih. Usne su joj imale ukus kafe a tijelo ukus žene. Pola sata je bilo dovoljno da okončamo taj divlji ljubavni čin, nakon čega smo se nijemo posmatrali istražujući očima ono što smo rukama već istražili.

Naredne noći uvede u svoj film i taj moj dolazak, naš slučajni susret pred haustorom, te naivne poglede i svakodnevne priče koje odvedu do strasti. Jednom prilikom, pri ulasku u stan primjetih kako se sjenka pomjeri ispod susjednih vrata. Ništa nisam rekao, nošen žudnjom za poznatim samo sam uletio u taj hram zadovoljstva. Godine bez ženskog tijela činile su me neiscrpnim izvorom želja, žudnji, a ta nagonska sila što je kipila iz mene, koja je do sad bila ugušena plaštom očaja i beznađa, izvirala je iz svake tačke moga tijela. Pomislih da je to ono famozno sunce što se javlja poslije kiše, uobličeno u tu skromnu strasnu domaćicu odsutnog supruga koji nije svjestan flašama zatrpanog blaga pod svojim nogama. Moje sunce se zove Envera (priznaćeš neobično ime za jedno sunce).
Noći više nisu bile samo mrak. Punila ih je ta ljudska toplina, te ženske ruke razmekšane detrdžentom za pranje suđa i raznim kremama. Besmisao koji sam nalazio u noći, pitanja kao: „da li je pogled u mrak stvarno pogled?“ zamijenile su ljudske figure stopljene i svezane nagonskim bezizlaznim čvorovima. I to što je ona smišljena za nekog drugog, da sam u priči njenog života samo neki zarez na pola rečenice, nije mi smetalo; nije, jer bio sam sretan zarez.
Kako koja noć, možeš i pomisliti dragi čitaoče, blijedila je ta slika. Preslikavale su se u blijede kopije, svaka iznova, ali i te blijede kopije bile su mi draže od one moje pokvarene, osvijetljene, nebeski bijele. Prošao je i mjesec dana a da nisam prepoznat kao lopov porodične sreće to dvoje ljudi, sebični manijak što obezčašćuje tradiciju jednog propalog braka.

Moji dolasci su postali rjeđi, naši dodiri skoro obični, svakidašnji. Njena guza i dalje velika, usne poželjne, grudi mekane, ali uvukla se ta neka rutina među nas, postali smo prosječni ljubavnici. Sve više vremena smo provodili u priči: sve više riječi a sve manje dodira. Osjetim neku tugu u njoj, skrivenu i stidnu. Kao tegleća stoka vuče kola točkova nagriženih socijalnim infernom, ulaže svoje postojanje za tu pozitivnu nulu života u industrijskom gradu. Ponovo je išla doktoru, očito ima nekih ozbiljnih problema s tom svojom krvlju. Prijedlog svog doktora da ostane u bolnici ovlaš je odbila s mišlju da bi to značilo smrt njenog parazita i propast tog malog carstva od stakla. Gledala me je i čekala moj odgovor na sve to, dok sam nijemo promatrao dezen tepiha i rezbarene noge stola. Svaka moja riječ mogla bi biti bolna, a strah da je ne uvrijedim biće da je proizašla iz mog primitivnog mozga koji je žudio za dodirnim stimulusima koji su značili održanje vrste propalica. Napustio sam stan bez odgovora.

Opet zurim u mrak nad krevetom, nervoza leži tik kraj mene. Sklapam umorne oči i tonem u san. Negdje, na livadi pustoj kao nebo, u daljini vidim tijelo žene čije obrise ne poznam. Ali, kako to inače biva u snovima, poznam samo njene oči, tamo daleko u beskonačnosti. Trčim za njom dok mi noge zapinju za niske travke. Koči me prostor, zadnjim naporima težim njenoj blizini. Te oči, znam ih, to su Lejline oči s posmrtnice. Istim očima me posmatrala tog prokletog jutra dok sam skamenjen stajao pred tim komadom papira. Bježi, trči, skoro pa leti nad zemljom. Vučem se za njom, kidam se iz konopa i polazim naglo, hvatam je za rukav. Okreće lice, te oči poznam i prestrašen zastadoh na tom mjestu u neodređenoj slobodi bezgraničnog prostranstva. Spoznadoh njene oči na Enverinom licu.
Čudno je kako dugo nisam primijetio tu ironiju što se igrala ljudskim licima, taj položaj zrna pijeska u pustinji života. Zvoni telefon. Budim se i dižem slušalicu. Enverin glas:
- Možda si ipak bio u pravu, možda je bolje otići odavde. Slušaj, ne mogu ti ostaviti pismo, nećeš moći ući u stan, pa eto da ti ovako kažem. Danas kad sam bila kod doktora kaže mi da imam leukemiju. To je neki oblik što ne liječe. Neću moći duže od pola godine. Meni se ne pati..pusti me da završim. Nema mene ko gledati, bolje mi je ovako da odem u miru. Uzeću lijekove sad i samo ću zaspati. Da...sad kad odgledam ovaj noćni program. Ne brini, bilo mi je stvarno lijepo s tobom. Ne daj mi se.

Prekinuli smo razgovor. Izašao sam na balkon i zapalio još jednu. Uragan misli mi je tutnjao glavom dok su noge stajale na mjestu. Ne mogu, izlazim iz stana. I eto, ispuštam ovaj zadnji dim u noć. Gradom se prosula svjetla zgrada što sjeku nebo u pravilne komade. Moj hod je ritmičan, svaki korak je odmjeren i oštar. Užurbano letim gradom trudeći se da ipak budem neprimijetan. Kontrolišem svaki pokret. Na kraju počinjem trčati, nervoza je jača od svog razuma. Za tren se penjem na deveti sprat i zvonim na njenim vratima. Uporan sam. Poslije petog puta otvara vrata pa ulazim. Na stolu kutija s lijekovima, još zatvorena. Izgovaram neke riječi koje ni sam ne čujem, ona odgovara takođe nečujnim riječima. Pokreti joj upućuju na nezadovoljstvo. Uzimam lijekove i stavljam ih u džep. Izraz njenog lica mi govori da galami, ne čujem je i dalje, ipak uzvraćam glasno. Ona trči do kuhinje i hvata za nož. Jakim udarcem u podlakticu izbijam joj ga iz ruku i dižem s poda, na šta ona užurbanim hodom hita ka prozoru i hvata za ručku. Od tada moj film pored tona gubi i sliku. Sve čega se sjećam su flešovi: krvava haljina, prestrašeno lice žene, dlakava ruka što trga kosu, proboden vrat, razlivena krv na tepihu.