Ljudi, je li ima itko ikakvu ideju o nastavku ove priče? Stoji mi ovako od prošle jeseni... Šta da se desi, kud da krene? Pomoć... 
(uvijek sam htio probati ovo, ovako da mi se sugeriše nastavak, radnja, likovi itd.. Jako je uzbudljivo kud sve može da ide... )Haustorom je blještalo inače dobro žuto haustorsko svjetlo koje je, danas pomiješano s tmurnim danom punim kiše koji je ulazio kroz bijele prozore ličilo na hladno svjetlo bolničke ambulante ili pljesnivog popodneva dnevnog boravka u čijoj su se u tišini stisli penzionisani roditelji, neudana sestra i mladi bračni par. Zvono je učinilo cing i nakon šaputanja i šuškanja neopranih kućnih halja, vrata su se otvorila i ušao sam s odbljeskom munje i paranjem groma u njihovu kafe atmosferu. Unatoč prerano smrknutom nebu, svjetlo se ne pali za vrijeme dana. Zar je struja tako skupa da je bolje piti kafu po polumraku, zgroziše se moje sive stanice. -Skupa, dabome! Kao crna guja!- zaplesa mi strogo naborana zavjesa sa ćoškovima punim štirke i nikotina. Osjećao sam se poput puža kojem se uvlače ticala na ovo pomrčinsko društvo koje je primalo kesu u kojoj sam donio konjak, kilo kafe i šećera u kocki.
-Primite moje saučešće, bio je divan čovjek! Rekoh s ganutim izrazom lica.
Od društva dobih par uzdaha i jedan lelek mjesto odgovora.
-Kako se Vi držite? Upitah baku kuće.
-A kako ću, meni je sad za njim… Uh-huu, ručice skršteneee, za njim…- Zanarica baka, više ožalošćena pomisli da će i ona za mužićem nego tim što on sad biva zalijevan ovom blaženom kišurinom.
-Ma dajte, pa Vi tek ulazite u onu dobru dob kad je sve na ruku, nema briga i staranja i kad se živi samo za sebe.
-A Bog ti dao zdravlje, što mi fino reče… Rascvaše joj se desni u protezni osmjeh. Haj dajte mu rakiju jednu. Gdje li je sad moj Bago da je popije…
Trznuvši rakijicu, ljutu poput čopora ljutih pčela ubojica koje napreduju prema želucu i uvjeren da stari Bago i dobri Bogo sad pijuckaju sokiće i rješavaju križaljke po nekim idiličnim pejzažima, zaželjeh prisutnom pogrebničkom ansamblu zdravlja i sreće, još jednom izjavih neutješnu žalost za pokojnim kućemajstorom koji je za života bio ćelav i neobično mio, te odlučih da podvučem put pod noge i ispalim se kud god van ovog dnevnog boravka sa namještenom rasvjetom za snimanje nekog realističnog češkog horora koji od jeze podsijeca noge djeci u razvitku.
Telefon je zapištao i podvrisnuo kao kauboj poslije oderanog bizona pa rekoh tetki, koja se raspitivala o mom familijarnom predstavništvu na žalosti povodom smrti dragog i milog kućnog prijatelja kojeg sam vidio par puta kad sam bio mali, da je misija izvršena muški, ljudski i obrazli, te da sad lupkam petama i odlijećem u bestrag nedostupnosti mobilne telefonije…
Uđoh u restorančugu sa crno ofarbanim vratima nad kojima su se gizdali široko razroženi rogovi nekog moćnog jelena koji je upucan u obližnjoj šumi, a pojeden do rogova tu iza ovih vrata, gdje svi znaju da se dobro jede. Otresajući posvud armije krupnih kaplji sa mantila, milo pogledah konobara Gaju, koji je ujedno i kuhar i gazda objekta. Komad brkate i trbušaste ljudine sa rukama debele domaćice zaplesa oko mene i naručih ljutu čorbu i kiselu vodu.
-Evo, evo, zabrbori Gajo i pođe ka kuhinjskim vratima brišući uvijek masne ruke o zelenu pregaču...
...
