Jedini čisto erotski pjesnik za kojeg znam je Zal Kopp -
U struku vremenaNebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.
Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.
Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.
Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.
Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.
Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.
Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.
I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.
Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.
Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.
Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.
~~~
Konstantinos Kavafis ima masu erotskih pjesama (ustvari, 'homoerotskih'
).
Kad mi ne bude mrsko kucati, postaviću
