Petar Gudelj - živa legenda

[JohanMose]

KADULJE, ULJE

Kadulje, ulje, ulišće, lišće.
Kroz čela pčela. Tropi. Počela.
 
Ti si dječak, tebi je sedam godina.
U tvojim ovcama miriše mlijeko i krv.
 
Posljednja jutrenja zvijezda kopni na krišci
tvoga ječmena kruha.

Tvoj otac, rođenjem Ilir, Grk
po lozi i smokvi, vadi iz utrobe
ulišća težak medeni sat.

Ruke su tvoga oca do lakta oblivene krvlju i zlatom.

Izlazi Sunce. Kuca medeni sat.
Oko glave tvog oca roj varnica i pčela.

Miriše mlijeko u kostima tvojih ovaca.
Mirišu imena tvojih nerođenih
ljubavnica.

Ti si dječak u kolovozu.
Ilirski suhi zrak.
Od kositra skovana bedra
I krhki muški znak.



BIO SAM GROMOM

Bio sam gromom.
Bio sam grom.

Hoću li ikada proputovati još
kroz tvoje tijelo?

Munjo, ženo, travo.

Bio sam grom po noći,
po danu poskok
između tvojih sisa.

U kojem li je drvetu sad
tvoje grlo?

Moja nebeska zmijo.

Iz koje li me ptice noćas
dozivaš krikom?



HRVATSKI BISKUP

To je onaj u vučjoj koži.
Opasao se poskokom.

To nije knjiga, to mu je
u naramku janje.

To nije Duh sveti, to mu je
nad glavom jastreb.

Dolazi iz dinarskog krša.
Za njim puše bura.

Oženjen je. žena mu je vučica.
Sestra mu je zmija.

Ima djecu po brdima:
sikću, cikću, urlaju, laju.

Crkva mu je pećina.
U pećini ovce i pčele.

Kadi kaduljom.
Pričešćuje kljenovom korom.

Tri jezika govori.
Plače tri plača.

Prokleo ga Sveti Otac.
Izopćila ga Mater Crkva.

Marš napolje iz moje utrobe.
Marš napolje iz moje knjige.


U jame, u ponore, u škripe.
Među zmije, među munje, među Hrvate.

Budi vilenjak.
Tuci se s oblacima.

Glagoljaj glagoljicom.
Piši bosančicom.

Usijecaj je u kamen.
Urezuj u svoju kost.

Ne dajte mu u Split,
ni u Zadar, ni u Kotor, ni u Trogir.

Bacajte na nj
drvlje, kamenje, kletve.

On je u krv pretopio
ilirsko zlato.

Nalio loze.
Nalio voćke.

Nalio janjce.
Nalio djecu.

Zacvjetao cvijetom.
Zapečatio očima.

Pokoljite mu loze.
Pokoljite mu voćke.

Pokoljite mu janjce.
Pokoljite mu djecu.

Rascvjetajte.
Raspečatite.

Natočite mješine
ilirskog zlata.

Pozlatite
rimska vrata.

Baška Voda, 23. lipnja 1979




UMRO JE MATAN NOGALO

1

Umro je Matan Nogalo.
Čovjek koji je skovao jastreba.
Čovjek koji je skovao zmiju.
Čovjek koji je skovao vuka.

Otvorio je kovačnicu
na nebu.

Kad grmi,
kad sijeva,
to Matan i Pile Nogalo,
na nebu,
nad Velimom,
kuju.

Vrcaju varnice
s njihova nakovnja,
s neba,
u naše koštane jame,
u naše duše.


2

Mogao je skovati
medeni sat.
Mogao je skovati pčelu.
Mogao je skovati med.

Kad su ustrijelili jastreba,
skovao je jastrebu
gvozdeno krilo.
Kad su vuku razbili čeljust
i prebili nogu,
skovao mu gvozdenu čeljust
i gvozdenu nogu.

(Čuje se gvozdeni urlik.
Vidi se gvozdeni trag.)

Kad je Mate Radalj, u ratu,
izgubio oko,
rekao mu je: Ne plači,
imenjače,
ja ću ti skovati drugo.

Matanove sjekire, modre i oštre,
progovarale su iz vatre.

Matanove brave
otključavale i zaključavale
usta, utrobe, duše.


3

Nadmeću se Matan i Pile Nogalo:
ko će skovati ljepšu zmiju,
ko će skovati ljepši cvijet.

Pile skuje poskoka.
Matan mu išara leđa.

Pile mu skuje rašljast,
Matan njemušti jezik.

Pile skuje garipulu.
Matan ružu.

Pile joj skuje miris.
Matan joj skuje ime.

Pile skuje jarebicu.
Matan u jarebici jaje.

Pile skuje Mjesec.
Matan mjesečinu.

Pile skuje prsten.
Matan skuje smrt.




GOLUBICE NAD JAMAMA

Golubice nad jamama.
Već kasno ljeto.
Već rana jesen.
Već proljeće i zima.
Gdje su ti golubice?
Srebro rasprskano
po tvojoj koži.
žive varnice
tvoga krša, tvoga srca.
Po tebi zjape ponori.
Ponor u ponoru.
U jami jama.
Ne čujem da lepršaju
kroz tvoje grlo.
Ne iznose o perju
tvoje podzemno nebo.
Zinuli tvoji ponori.
Zinuli samogradi.
Zinuli škripi i jame.
Na golo nebo.
Na pustu pučinu
tvoga mozga.
Na uzdrhtale zvijezde.
Valjaju se
oblaci kroz tvoju krv.
Tresu se kosti
tvojih stopala.
Već novembar
provaljuje kroz tvoje zube.
Otkidaju se s lanaca
tvoje utamničene vode.
Neiskazane, neisplakane,
koje nisu vidjele
Mjeseca ni Sunca.
Zaglavile se
na ustima tvojih jama.
Vrte se naopako
i mute tvoju svijest.
Tvoje golubice,
vedre, čiste, mrtve.
Izlijeću na gogoljima
tvojih gvozdenih voda.
Na talasima
tvoje svijesti.
Izlijeću iz mrkline,
iz vječnosti, iz modrine,
iz tvojih podzemnih dana.
Vedre, mrtve, čiste.
Naopako igraju kolo,
naopako svjetlost isijavaju
u ovo gvozdeno doba,
u ovaj zadani dan.
Nikada tako vedre.
Nikada tako čiste.
Nikada tako žive.
Golubice nad jamama.




UMIRATI U BRDIMA

Umirati u brdima.
Umirati u svojoj kući.

Gdje su mrli pradjedi vuci.
Gdje su klani pradjedi jarci.

Gdje su umirale prababe zmije.

Tamo, gdje je pala zvijezda
na božićnu siniju
i obasjala božićni ručak
i sve za ručkom, za sinijom,
s kašikama u ruci,
i sve u utrobama,
s kašikama u ruci, također:
do zadnje ruke i kašike
koja će se podići
i do zadnje utrobe
koja će se rastvoriti
u našoj kući.

Umirati u brdima,
nad jamama.
Tamo, gdje su nas izbacile
ponornice.

Gdje se umire
s kitom cmilja u ruci,
s kaduljom u očima.

Sa satom divljega meda
na ustima.

Tamo, gdje se ne umire.




BITI KAMEN. PITI KAMEN

Biti kamen.
Piti kamen.
Zaklati kralja
i konja.
Disati konjsku,
disati kraljevsku krv.
Nad tobom skamenjena
ilirska epska pjesma.
Uzglavlje ti Cetina:
klupko zmija.
Podnožje ti Neretva:
koš jegulja.
Ležiš:
uza te legla noć.
Još miriše tvoje rođenje.
Već miriše tvoja smrt.

Baška Voda, ljeto 1976.




ZEMLJA U JEZIKU

Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.
Zemlju nad jamama,
jezik pun jama.
Imam Mosor i Velebit
od lubanja.
Imam mjedeni Mjesec.
Imam medeno Sunce.
Iz lubanje, iz jezika izađe.
U lubanju, u jezik zađe.
Po Mosoru čuvam koze.
Po Velebitu vukove.
U lubanje sadim smokve.
Po jeziku šijem pšenicu.
U očnim dupljama
držim pčele.
Jako je moje vino.
Sladak je moj kruh.
Gust je med i bistar vosak
iz mojih ulišta.
Nebo mi je u ponorima,
a u nebesima zemlja.
Jednako volim
nebo i zemlju.
I sve što gmiže i hoda,
leti i pliva.
Lisicama i lasicama
kujem krv.
Kopcima
oštrim kljun.
Vukovi kod mene
školuju glas.
Čovječja ribica u mom oku
uči da pliva.
Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
jezik iz zemlje.



Intervju: http://knjizevnost.org/intervjui/348-ne-moe-ovjeka-iz-jezika-iupati 

[JohanMose]

Evo jedan opsežan intervju iz naftalina. Mjesto radnje je kafanica pored tržnice Dolac u Zagrebu. Datum je 26.05.2007. Rano je ujutru, prije 8. Razgovor će trajati skoro tri sata. Dan je prohladan i sunčan. Sjedimo Petar Gudelj i ja.  Ispod je transkript dijela razgovora.

__


1. Čuo sam da su Vaši nastupi nešto posebno, nešto izvorno. Oni koji su bili opisuju ih kao iznimna iskustva?

Pa dobro. Svatko ima neki način čitanja, a pjesnik kad on čita, na neki način i pokazuje kako je to pisao. On drugačije i ne može čitati, on čita kako je to pisao. Ja nisam nekakav recitator tipa Jevtušenka. Znate tko je to? Veliki ruski pjesnik. Jedan od prvih novovremenskih ruskih pjesnika koji je izašao iz ljušture socijalističkog realizma. Bio je tip Majakovskog. Majakovski je bio također veliki recitator. To je bila poezija tribina, poezija koja se primala više uhom nego okom. Mada je u biti poezije primanje uhom. I nisu slučajno najveći pjesnici čovječanstva bili slijepi. Recimo Homer pa narodni rapsod Filip Višnjić. Slijepac i guslar, on se izdržavao svojim guslama.

2. Jako me zanima kako Vi pišete? Kako to izgleda?

I mene je to uvijek zanimalo, kako netko piše. To je vrlo važno. Ni jednu svoju pjesmu nisam napisao namjerno. Nisam nikad sebi postavio zadatak: sad ću napisati pjesmu. Svaka je ona, recimo romantičarski, sašla odozdo, sletjela odozdo. Možda sam svega, karakterističan je broj, recimo pet pjesama napisao odjedanput, kako mi je viša sila diktirala. A sve druge sam ja dorađivao. Ja je napišem i onda radim, radim, radim. Imam od svake svoje pjesme puno verzija. Sve te verzije nisam čuvao. Može biti od samo nekoliko pjesama da imam sve verzije. Po dvadeset, četrdeset verzija. Te verzije nisu iz osnova drugačije, to je u biti ista pjesma, samo prerađivana. To je posao na pjesmi. Pođem od jedne slike, jedne niti. I tu sam peripatetik, to radim u hodu. Puno volim hodati. Ja hodam uz more, po moru, planinarim. Padne mi misao na pamet, zabilježim. Hvala Bogu nisam nikad bez komada papira i neke olovčice. Mislim da i sad imam uza se...

...da, vidio sam pelikan u džepu...

Ovo je naliv pero, pišem isključivo naliv perom. Zabilježim to i onda to obično ostavim. Za početak to je toliko nemušto da samo meni može nešto kazati, i to ne u svako doba. Ja te svoje bilješke čitam i ponekad u njima ne nalazim ništa, ali svejedno ostavim to dalje i kad se stvori raspoloženje, ta spora, ta naznaka, odjedanput se rastvara, ja vidim mogu s njom komunicirati i onda ja pišem. I onda se spoji moje nekadašnje raspoloženje koje je sinulo sa ovim sadašnjim koje je pogodno za rad te biljčice, te sjemenke, da se otvori, poraste, pa možda čak i cvijet, možda čak i list, pa možda čak i plod.
Veliko mi je zadovoljstvo bacati svoje pjesme. Izlučivati ih, kad spremam, recimo knjigu, veliko mi je zadovoljstvo odbacivati tekstove. Svojim uspjehom držim ne ono što sam odvojio za tiskanje, nego ono što sam odbacio. I ja se hvalim u svom dnevniku, recimo, danas sam odbacio pet...

...Imate dnevnik?

Sustavno vodim dnevnik od 60ih, 70ih godina. Jedno vrijeme sam pisao svaki dan, a onda sam prestao jer mi se toliko toga događalo da nisam mogao pratiti. Ima toga do 50 svezaka. Onaj ekstrat i moga pisanja i moga života, to je u mojim pjesmama.


3.Kako je to sve teklo? Neki kratak presijek vašeg života do sad. Vi ste rođeni u malom selu Podosoje pokraj Imotskog?

Da. U jednom selu. U ljutom kršu. I u tom selu, za koje nitko ne zna, u jednom zaseoku koji je i za to selo bio potpuno zabačen. Prekrasno malo mjesto između dva brda. Često sam govorio da nama ni nisu bila potrebna vrata na kući jer smo mi vrata zatvarali brdom. Iza brdo, ispred brdo. U udolini, zaštićeni od bure, od svih vjetrova. Ni sunca nismo imali puno. Izlazilo bi oko osam ujutro, zalazilo oko dva, tri popodne. Ja sam se u jednoj kućici rodio, i, eto, baš na današnji dan, dok mi sjedimo ovdje za ovim stolom i pijemo drugu kavu, zidari završavaju poslove i peku kozle kod te moje kućice, jer sam je ja obnovio. Dvije kućice. Jedna je od njih stara oko 400 godina, drugu je gradio moj ćaća prije pedesetak godina. Ja sam ih podmladio i obnovio kakve su bile. Od tamo sam išao u Imotski u gimnaziju. Iz gimnazije u učiteljsku školu. Prvo u Šibenik, pa onda je završio u Mostaru. Iz Mostara otišao za svojim pjesmama u Beograd. U Beogradu proživio cio život, ili cio jedan život. I '90 se vratio u svoju kuću u Bašku Vodu. Vratio sam se zato što s one strane u to vrijeme ne bi mogao preživjeti sve to što se događalo od '90 pa... Bez obzira na sva svoja prijateljstva, svu pažnju i ljubav kojom sam bio okružen.
Ja sam u Beogradu živio kao sretan čovjek. Uvijek sam sve najbolje govorio i govorim za Beograd. Beograd je jedini moj grad. Ja kad grad sanjam, ja sanjam samo Beograd. Sanjam Podosoje kao mjesto iz kojeg sam krenuo, a što mi se poslije događalo, sanjam samo Beograd. Kome se to sviđalo, kome ne...

4.Kako izgleda jedan Vaš prosječan dan?

Ja živim iznad mora. Imam kuću i jedan veliki prostor u kojem radim. Moja radna soba je veličine prosječnoga stana. Moj stol je kao tri, četiri stola kad se sastave. Moji su prozori u skladu s veličinom sobe. To je jedna staklena stijena, otvorena prema moru i kroz cijelo to staklo valja se more. Tamo u daljini su Brač i Hvar. Sunce mi iziđe i zađe u toj mojoj radnoj sobi. Imam sunce u sobi od izlaska i zalaska. Čak i ljetno sunce, a o zimskom da i ne govorim. Zimsko mi je draže. Pitomije je, bliže, nije ljutito, ne žeže, ne sažiže.
Sam izlazak iz spavaće sobe u dnevnu sobu je doživljaj. Odmah primam to sunce, to more, otoke. Imam terasu. Na terasi stol, stolica. Tu sjednem i ujutro popijem kavu. Čekaju me moje knjige i moji rukopisi. Nisam te sreće i nesreće da pišem po svaku cijenu. Pišem kad mi se piše. Jedino što pišem redovitije je taj moj dnevnik. Tu polazim od najobičnijeg. Šta sanjam i šta mi se događa.
Zadnje tri godine, radio sam na knjizi koja se zove ''Zmija mladoženja''. Zmija je moj kultni lik, zmija, vuk, jastreb i sve te, pitome životinje. Naslov ''Zmija mladoženja'' nije moja izmišljotina, to je motiv iz svjetskoga folklora. Zmija koja se ljudski ponaša, pretvaranje zmije u čovjeka i obrnuto. To je vječno mjesto. Od antičkoga, grčkoga mita i ne samo grčkoga. I indijskoga, indijanskoga, asteka, maja, židovskog, biblijskog. Zmija je u osnovi čovjekovoj. I čovjek nosi u sebi zmiju, a to je njegova kralježnica, a glava nam je i zmijska i ljudska. Čovjek je zmija po karakteru i po onome što stvara, što razara. Zmija je površno gledano simbol zla, ali ona je isto toliko znak života. To mjesto imamo čak u Vukovim srpskim pjesmama. Imamo pjesme poput 'Guje mladoženje'. A u hrvatskim narodnim pjesmama imamo 'Zmaj mladoženju', te 'Zmiju mladoženju'. Ta moja knjiga će izići na jesen.
Svako jutro hodam. Imam nekoliko redovitih jutarnjih putova. Jedan zovem Sokolov let, to je kad idem iz Baške Vode u Brela, pa se popenjem preko prvih stijena, pa dođem do dječijeg sela Baškog polja. To je otprilike 6, 7 kilometara, pa se spustim na more pa idem natrag. Redovit mi je i put u Makarsku žalom, to je 10 kilometara.

...to valjda objašnjava formu...

Volim hodati. Idem i na Vošac, to je jedan vrh od 1300 metara kod Makarske. To su mi tri sata pješačenja i tri natrag. Najmanje dva puta godišnje idem na svetog Juru. 1762 metra. Tu mi treba 6 sati puta. I natrag, otprilike 4. Imam svoje obilježene staze. Ja sam davno stavio dva, tri kamenčića na svaki sat hoda. I svaki put dođem na vrijeme. Kad se približim, pogledam na sat i svaki put sam na vrijeme. Idem istom brzinom, polako, nigdje ne stajem i ne odmaram. Ali ići na Biokovo je nešto potpuno drugačije nego ići na Medvednicu, ovdje u Zagrebu. Idem ja i na Medvednicu često, bio sam prije tri dana. I najteža medvednička staza, ako se za takvu stazu može reći da je teška deset puta je lakša od najlakše biokovske staze. Kroz Medvednicu idete ljeti i na Sljeme i natrag, a da vas sunce nigdje ne uhvati. A na Biokovu vas ispeče. Pogotovu natrag. Kad se vraćate oko 4, 5 popodne, sunce vas bije direktno u čelo. Kao da vas pesnicama udara u čelo.
To su ti moji puti.

...kad se vratite?

Pišem, čitam. Imam svoje knjige. Sve sam skloniji da čitam iste knjige. Uvijek čitam Ilijadu, Odiseju, Bibliju. Razna izdanja grčkih mitova, mitologija. Sveto pismo na svim jezicima kojim vladam. Čitam i Dostojevskoga. Usput se dogodi i da napišem neku knjigu, tako da, otkako sam preselio iz Beograda u Bašku Vodu, pripremio sam i objavio svoje troknjižje izabranih pjesama do sada: 'Golubice nad jamama', u tri sveska, 1993. godine. Onda put u Imotu, '97 godine. To je pjesnička monografija u velikom formatu, bogato opremljena i ilustrirana. '99. godine je izišla moja knjiga koja se zove 'Hrvatska Odiseja', po jednoj narodnoj pjesmi makarskoga primorja. Zabilježio ju je etnolog Stjepan Banović 1912 godine u Zaostrogu, od Mate Banovića, kozara. To je vrstan sažetak Homerove Odiseje. Jedinstvena pojava u Europskoj poeziji. Život ju je sastavio na priliku Odiseje jer su svi narodi pored mora imali neke zajedničke sudbine i slično im se moglo događati što se dogodilo Odiseju, Penelopi i ostalim Grčkim junacima. To je najduža hrvatska narodna pjesma. Ta je pjesma objavljena '30-ih godina i zaboravljena. Ja nju znam odavno i nosio sam je u sebi. Kad sam došao do mogućnosti, napisao sam opsežan predgovor i objavio je u svojoj nakladničkoj kući Sveti Jure. Ta knjiga je 2000. godine izabrana za najljepše opremljene knjige za 'Frankfurtski sajam knjiga'. Na njemu proglašena jednom od 8 najbolje opremljenih knjiga i otišla u knjižne centre i biblioteke od Osla, Washingtona, Japana.
Onda sam 2002 godine objavio svoju prvu zbirku pjesama poslije sabranih pjesama. To je isto objavio moj 'Sveti Jure'. Knjiga je na neki način ipak pročitana. Tužna je sudbina malih, seoskih izdavača, kakav je moj 'Sveti Jure'. Ali je ipak te 2002 godine za najbolju, takozvanu najbolju knjigu te godine. Pa su mi otkupili tristo primjeraka te knjige, ipak neki efekt je bio. Pa sam iza toga pripremio 'Pelazga na mazgi', 2004 godine. Od tad sam radio na ovoj knjizi 'Zmija mladoženja'.

5.Kako je u Baškoj vodi? Jesu li ljudi upoznati s Vašim radom?

U Baškoj Vodi ja živim kao da sam se jučer spustio iz helikoptera na svoju terasu. Nije da se time hvalim, ali nije ni da se žalim. To je naprosto tako. Živim svoj život. S veoma rijetkima se čujem telefonom. Književni kontakt ni dodir ni sa kim nemam. Tako sam živio i od samoga početka. Tako sam živio i u Beogradu, jednostavno usamljenički i pustinjački. Samo što je Grad imao drugi odnos prema meni, pa mi se nikada nije dogodilo da me jednom tjedno netko od ljudi iz tribina, glasila, televizije, novina nije zovnuo i pitao nešto i tako. Pa sam onda bio u dodirom sa svijetom inicijativom izvana. Moja je strana uvijek bila pasivna, introvertirana, okrenuta u se. Kao onaj morski pauk koji se sam unutra u ljušturu uvukao, pa jedino ako ga prstom ili štapom badnete, onda on malo pogleda. Nisam član nikakva društva niti udruženja, ni pjesnika niti pisaca niti išta slično. Bio sam u Beogradu član udruženja književnika Srbije, čak i u upravi društva, pa predlagan na razne funkcije, ali ja to nikad nisam htio.

6.Jeste li svjesni svog statusa živuće legende?

Ne kažem da nema ni takvih rijetkih koji to kažu. Krleža je rekao, kad te hvale, šuti. Znam ja sebe. Znam sebe i slaba i jaka. Sve svoje izabrane pjesme izabrao sam sam.

7.Čitate li igdje?

Nigdje ne čitam. Redovito odbijam. Zvali su me na neka Bračka čitanja. Čak su mi dali i maslinov vijenac, tad sam se pojavio, jer mi inače ne bi mogli staviti vijenac.
Meni je uvijek najdraže bilo čitati među pjesnicima ili ljudima koji su životno vezani za poeziju kao pasionirani čitatelji poezije, što je jednako. Dok sam bio mlad pjesnik, mi smo priređivali i nas su pozivali na čitanja. I bila su jako česta. Mitinzi poezije, kabarei, književne večeri, tribine, bilo je toga puno. I meni je uvijek najdraže bilo kad je bilo malo slušatelja. Nas je obično bilo 5, 6, koji su čitali. Nisam ja čitao s bilo kim. To su bili po mom i po općem mišljenju najbolji pjesnici generacije. I meni je najvažnije bilo da oni čuju što sam napisao i obrnuto. Obično se čitalo ono što još nije objavljeno, direktno s pisaćeg stola. Usput je bilo tu još i 50 i 100 ljudi koji su to pratili. Danas imam jednog idealnog slušatelja do kojega je meni najviše stalo. To sam ja. Ja sam sebi čitam i jako sam rijetko zadovoljan. Gotovo nikad. Samo u rijetkim trenucima kažem: Pa može. I tada pustim pjesmu ili tekst u knjigu. Ova sad knjiga će biti opsežna, biti će tu oko 400 stranica, po broju naslova dvije trećine proznih, a trećina stihovnih. Ja sam sa tim jako malo zadovoljan, ali neki ljudi... Objavio sam sad nešto od toga u časopisu 'Mogućnosti' na traženje mog prijatelja, urednika, tridesetak naslova proze i poezije. I po čitanju dvojice ljudi do kojih bi mnogima bilo itekako stalo, jedan je Joško Belamarić, povjesničar umjetnosti i ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita drugi jedan sjajan literarac, Mate Maraca, koji je cijeloga Šekspira preveo, oni su time oduševljeni. Ja nisam. Ali tko zna, možda ima poneki tekst i da valja.

8.Čime se Petar Gudelj hrani?

Jedem. Sad i ne toliko, ne može se. Kad sam bio mlad, u toj Srbiji, koja je u toj hrani gargantuovska, mi smo između sebe stavljali po pečeno prase. Ja s jedne, onaj drugi s druge strane, pa gdje se sretnemo. I sretali smo se. I usput smo zalijevali. Uvijek mi je bilo draže ono najljuće seljačko vino, nego najljepše francusko. Ono što je Bog dao i loza povukla iz zemlje. Seljak ga nije znao odnjegovati, oplemeniti, on ga je dao elementarno, kao što je i sam elementaran. 

9.Imate li omiljenih pjesama? Svojih? Tuđih?

Mene veoma raduje kad nađem pjesmu ili pjesnika koji mi se učine dobrim i pravim. To me veoma raduje. Naravno da mi se to ne događa svaki dan, ali dogodi se ponekad. Moram priznati da sam izgubio puno veza sa onim što se danas piše. Mislio sam, kad sam bio vaših godina da mi se to neće nikada dogoditi. Tad sam pratio koliko sam stigao šta se piše u svijetu, a što se pisalo u Jugoslaviji, posebno ono na hrvatskom ili srpskom jeziku, ja sam čitao sve. Sva imena znao i svrstavao u određene pretince. Kao i ostali koji su pisali ozbiljno, bio do kraja u književnosti. Da bi to kasnije, pomalo, izmaklo. A izmaklo je, najviše '90-om godinom kad sam prešao u Bašku vodu. Ne razumijem to što se danas piše. Za mene je pisanje bio nekakav čin u kojem su se angažirale neke i zemaljske i nebeske sile. Nije to nikakav romantičarski odnos da poezija može vladati svijetom, to su gluposti. Ali da izvlači svoje postulate iz osnovnih čovjekovih vrijednosti, ako nije tako, po mom mišljenju i shvaćanju, to nije poezija. Tako kad ja pišem, znam da se moja poezija razlikuje od onoga što su pisali prije mene. Ali mi se čini da od Homera, grčkih liričara, rimskih liričara, skandinavaca, srednjovjekovnih pjesnika, romantičara, modernih itd., da ja pišem to isto što su i oni pisali. A čini mi se da je odjedanput nastao neki lom, neko tektonsko urušavanje, da su se neke zakonitosti prolomile i da ne postoje. Što sigurno nije točno i nije tako, ali to je optika starih ljudi koji to ne vide i treba se sa tim pomiriti. Poezija će sigurno preživjeti, ali je pojedinac ne može nadživjeti.

...koga onda Vi čitate?

Volim nešto Tina Ujevića. Volim antiku, grčke, rimske pjesnike. To neprekidno čitam. Volim manje poznate kod nas ovdje srpske pjesnike Ratka Petrovića, Momčila Nastasijevića, svoje suvremenike i svoga prijatelja Ljubomira Simovića i mnoge druge.

[JohanMose]

Šta Jergović i Stojić kažu o Gudelju. 


Petar Gudelj, (UMALO) ZABORAVLJENI PJESNIK

Da nije ovogodišnjeg Goranova vijenca ostao bi Petar Gudelj još neko vrijeme zaboravljeni pjesnik, a evo ga s Vijencem ipak pomalo natrag u žižu. O njemu je M. Jergović u Jutarnjem napisao sljedeće:

* * *

PETAR GUDELJ
(članak iz Jutarnjeg od 24.10.2007.)

Miljenko Jergović, preuzeto s www.jutarnji.hr
                              
Petar Gudelj - zaboravljeni velikan : Pjesnik koji je naslutio rat, a onda je izbrisan U mjesecima pred rat u Hrvatsku su se počeli doseljavati neki od najuglednijih aktera beogradske književne i umjetničke scene. Stizali su bez egzistencijalne prisile, po vlastitoj odluci i izboru, koji se itekako morao shvatiti kao svojevrstan moralni čin. Ti ljudi bili su jedini politički emigranti nakon Drugoga svjetskog rata koji nisu iz Hrvatske odlazili, nego su k njoj dolazili, i to u najtežim časovima njezine povijesti. Doselio se tako živi klasik srpske književnosti Mirko Kovač, kojega je nakon Kišove smrti, kasnih osamdesetih, književni Beograd doživljavao najvećim, uz Milorada Pavića, živim srpskim piscem. Stigao je i Miro Glavurtić, slikar, pisac, demonolog i mistifikator, kultna figura beogradske umjetničke scene od sredine šezdesetih, čovjek kojega su u jugoslavenskoj metropoli doživljavali s intenzitetom koji bi, možda, bio usporediv s planetarnim značenjem Salvadora Dalija. Koji mjesec prije Kovača i Glavurtića došao je Petar Gudelj, jedan od najcjenjenijih i najneobičnijih beogradskih pjesnika, kojega se u metropoli bez zadrške slavilo iako je rodom bio Hrvat, iz Podosoja kod Imotskog, i iako je njegovim hrvatstvom, obilježenim osobnom mitologijom Biokova, kraških litica i jama, bila označena sva njegova poezija. Političke emigrante iz Beograda hrvatska je kultura dočekala uglavnom hladno, nezainteresirano i mrzovoljno. Kovača, koji je još najbolje i prošao, neće spomenuti u nabrajanju važnih hrvatskih pisaca, niti će ga vodati po Frankfurtu i Leipzigu. Njegove knjige u knjižnicama i knjižarama izložene su na policama sa stranim piscima, njegove međunarodne nagrade ne smatraju se hrvatskim, bez obzira što je sam pisac inzistirao na svojoj pripadnosti i hrvatskoj književnosti. O Miri Glavurtiću se, pak, ništa ne želi znati. Njegove slike nitko nije vidio, njegove knjige nisu čitali, a u medijima ga se, uglavnom, predstavlja tek kao nekog egzotičnog katolika, mračnjaka, desničara, skoro pa ridikula. Naravno, to ništa ne govori o Glavurtiću, nego svjedoči o idiotizmu naših novina, nekompetenciji likovnih kritičara i nepismenosti i neobaviještenosti onih par huljica koje se predstavljaju kao književni kritičari. Ali najgore od trojice spomenutih emigranata prošao je Petar Gudelj. Njega gotovo da i nema. Ovaj neobični čovjek, s biografijom i držanjem kakvoga pjesničkog redovnika, rođen je 1933. Nakon učiteljske škole, koju je završio u Mostaru, došao je na studije u Beograd, oženio se, stekao obitelj i ostao. Od prvih pjesama, objavljenih još 1953. pa narednih pola stoljeća, Gudelj je pisao u istom tonu i jednakim stilom. Za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su itekako bili osjetljivi na političke diktate i povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije, Gudelj je vazda bio jednako slobodan. Od prvih pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u čijem je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska, jamama do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slutnjom mržnje i osvete, bliskom smrću i krajolikom koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina, od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisivao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i fanatično inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi nešto kniferovsko. Ono što je za slikara bio meandar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Samo jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu biokovsku mitologemu. Bilo je to 1987, kada je objavio šokantnu poemu “Europa na tenku”, čiji su dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavljivani u književnim novinama i časopisima. Bila je to knjiga koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma, tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u njegovom socijalnom miru, onoliko koliko to neka knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane pjesme još uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru. Gudelj je u “Europi na tenku” stvorio svijet u kojem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo, kriterij svake izvrsnosti, biće s razumom i osjećajima, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj povijesti. “Sretni narodi u Europi./Sunce im ujutro na kupolama iznesu tenkovi./Sunce im zađe za stado tenkova… Europsko državno blagostanje počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih štala,/tenkove drže u srcu./Zato europsko srce/Ima oblik tenka.” U jesen te 1987. godine, kada je “Europa na tenku” bila jedan od važnijih događaja velikoga beogradskog sajma knjiga, na osmoj sjednici Centralnoga komiteta Saveza komunista Srbije dogodilo se nešto što će usmjeriti naše živote, a nasilnu smrt učiniti svakodnevnijom pojavom: Slobodan Milošević došao je na vlast. Nijedna knjiga, nijedna pjesma iz tog vremena, nije tako jasno slutila katastrofu, kao ona Petra Gudelja. Četiri godine prije nego što će se to dogoditi u stvarnosti, tenk je postao glavni lik čovjekova života. Tenkove u Vukovaru i onaj osječki tenk koji je pregazio crvenog fiću, Gudelj je opjevao u svojoj poemi, toj najstrašnijoj pjesničkoj basni hrvatskoga jezika, prije nego što je itko za tenkove znao. Slavno je tada u Beogradu odjeknula njegova knjiga, tiskani su o njoj hvalospjevi, zasluženi, premda često ne i točni u smislu i značenju, ali glas do Zagreba čuo se nešto slabije. Tu su bolje uspijevali intelektualniji pjesnici, nešto slabije imaginacije, koji će tek 1991. shvatiti što im je tema, ali će je i tada svesti na klanje, mržnju, razglednice iz rata, kako ga zamišljaju polaznici predvojničkog tečaja i bombaši iz umjetničke čete, koje će na kraju njemačke vlasti zabranjivati u školskim udžbenicima za strance, jer njemačka zemlja više nije za toliku mržnju. Nisu Nijemci shvatili kako nije riječ o mržnji, nego o nečemu što je bezazlenije i banalnije, nedostatku talenta. “Europa na tenku” bila je posljednja Gudeljeva knjiga objavljena u Beogradu. U posljednjih šesnaest godina Petar Gudelj živi u Baškoj Vodi. Ime mu se katkad može pronaći po niskotiražnim publikacijama i časopisima Matice hrvatske, često među skribentima i amaterima iz provincije, do kojih hrvatska metropola nikada nije previše držala, a danas drži manje nego ikad. Povremeno - ali ni to uvijek - njegove pjesme uvrste u antologije hrvatskoga pjesništva, ali podcjenjivački i na kapaljku. Da je ikada pristao uz srpsku književnost, ili da je barem prisvajao za sebe dvojnu pripadnost, na kakvu bi svakako imao pravo, Gudelj bi u beogradskim antologijama bio višestruko zastupljeniji nego u zagrebačkim. Tamo ga se nisu plašili, a razumjeli su ono što piše. Možda ga i nisu voljeli, ali to nije bio razlog da mu oduzmu išta od njegove pjesničke veličine. Ovdje ga se plaše i ne razumiju to opsesivno kamenjarsko pjevanje, ignoriraju ga i time mu pokušavaju oduzeti sve. Njegovi zagrebački vršnjaci, redom ovjenčani Goranovim vijencem u Lukovdolu, pa i oni mlađi, sve do generacije kvorumaša, učinili su sve da Gudelja u Hrvatskoj nema. Ili da postoji samo kao točka-zarez iz neke daleke južne provincije. No, nije kulturni problem u tome. On je u činjenici, stamenoj kao kakav zabiokovski stećak, da u Hrvatskoj danas među živima nema pjesnika koji bi stao u istu rečenicu s Petrom Gudeljom. Ni po vrijednosti, ni po snazi književnoga uvjerenja. Prije tri godine Školska knjiga objavila je njegove izabrane pjesme, pod naslovom “Pelazg na mazgi”, što se može shvatiti i kao zavičajni dug Ante Žužula, ali taman da i jest tako, pa šta onda! A prije nekoliko mjeseci, u vlastitoj nakladi, točnije u izdanju “Male nakladne kuće Sveti Jure”, Gudelj je tiskao svoju novu knjigu, koja bi se mogla nazvati i krunom njegovog ukupnog djela. Riječ je o četiristotinjak prozno-poetskih stranica, gdje se kratke priče, pripovijesti, crtice i fragmenti izmjenjuju s pjesmama, i tvore čvrstu, skoro romanesknu strukturu. “Zmija mladoženja” senzacionalna je knjiga, jedan od nesumnjivih kulturnih događaja godine, prozno djelo iz samoga vrha hrvatske književnosti, a pjesničko, već uobičajeno, gudeljevsko, dio jednoga neprekinutog polustoljetnog kontinuiteta. Jedna od onih knjiga, kakvih je u biti malo, i sve ih je manje, koje bi čovjek nakon čitanja tako rado proslavio. “KAZIVANJE STIPE TURIĆA: Kazivanje Stipe Turića iz Župe./Ustaša Gudelj iz Krstatica./Moja rodica i moja strina./Meni je bilo devet godina./On skide pušku s ramena/i kleče. Ubi jednu pa drugu./Padoše u vinograd/i zagrliše loze./Zališe krvlju i mlijekom./Gorjela naša kuća na Turiji./U kući gorio moj brat. Eto, o tome “Zmija mladoženja” govori.
                            
------ 

Petar Gudelj : Za njom je koračala maslina

Gudelj je jedan od rijetkih intelektualaca koji se ni u jednom trenutku nije odrekao svojega nacionalnog i jezičkog bića, bez obzira pisao u Mostaru ili Beogradu, ili Zagrebu, ili pak u Baškoj Vodi, on se nikada nije odrekao pozitivnog nasljeđa bilo srpskih bilo bosanskih poetičkih paradigmi. Slavljenje kulture ne znači mijenjaje zemljopisnih granica. Ono znači reartikulaciju, premještanje, ili brisanje granica u glavama ljudi.
        
Petar Gudelj : Za njom je koračala maslina
Jedna od odlika poezije Petra Gudelja u svakom je slučaju njezina univerzalnost koja se nikada, gotovo ni u jednoj pjesmi, nije odrekla regionalnog, lokalnog, čak i onog mikropoetičkog u najsitnijim, u velikoj većini slučajeva, oku nevidljivim, detaljima najranije osobne akvizicije svijeta.

Kada je, u trećoj trećini ožujka, u Lukovdolu bio ovjenčan "Goranovim vijencem", o poetici Petra Gudelja, jednako tako i jednako tu ovjenčani pjesnik Milorad Stojević, rekao je da se u djelu njegova pjeva skriva "uzorak usmenosti i njene mudrosti, kadšto pjesniku podrediva biblijska retorika, kadikad izravna u svojoj poruci, nekada višeznačna u svojoj nadrealnoj asocijaciji. S tim u vezi Gudeljova poezija", zaključio je Stojević, "propituje uzroke čovjekova otkidanja od kozmologijske cjelovitosti u koju je postavljen upravo zato da je humanistički osmisli".

Nastavljajući pjevati o svojoj Imoti, piše u pogovoru izbora pjesama koje je sam odabrao i kojemu se u ovom mikroeseju svjesno tek rubno obraćam, još jedan Goranovac, Mile Stojić, Gudelj je, u najavljenoj univerzalnosti iskaza s početka teksta, povezuje s "srednjovjekovnom morfologijom zemlje i krvi". U njoj, a sve u komparativnom kontekstu tada Jugoslavenske poezije za čiji hrvatski dio kaže da je pjevao o "mrtvim jezerima, depresivno i sonetno zatvoren u sebe" Stojić prepoznaje: vulkan što riga užarenu lavu koja se je "poetici bez razloga i smisla" na način nadopune u kulturi zajednice u razlikama, obraćala sa izraženom i korektivnom autoironijom.

No, ta ukotvljenost u tlo i zrak prošlosti, nastavlja Stojić, tek je privid, jer kroz cjelokupni opus Petra Gudelja pjeva budućnost. Gudelj se iz paklenih jama mistika Swedenborga "vraća u djetinji svijet, gdje žene mirišu po kozjem siru, a mladići uz grlene deseterce gange odlaze u tuđinu... i sve je opet isto kao na početku svijeta."

Zaista, znimljiv je koncept tog kruga budućnosti na ovim prostorima gdje stalno se nadajući budućnosti kopamo po neiživljenoj prošlosti za koju vjerujemo da sadrži ključ našeg i naših futura. Nije na odmet ponoviti prokletstvo egzistencijalne gramatike donedavno "nezavađenih naroda", taj smrtonosni put iz trajnog prezenta u prošli futur. Smrtonosan kako za kulturu, tako i za pojedince koji, kad ih se sve lijepo zbroji, čine repromaterijal kulture. Možda je jedna od najdubljih danas živih i kontekstualnih vrijednosti ne samo Gudeljeve aktivne poetike nego i njegova svjetonazora koji joj osigurava okvir ta da je taj veliki pjesnik svjestan da prostor propalih politika, manipulacija i terora koji se vraća, ne mora biti, ne bi smio biti i nije ujedno i prostor propalih kultura.

Gudelj je jedan od rijetkih intelektualaca koji se ni u jednom trenutku nije odrekao svojega nacionalnog i jezičkog bića, bez obzira pisao u Mostaru ili Beogradu, ili Zagrebu, ili pak u Baškoj Vodi, on se nikada nije odrekao pozitivnog nasljeđa bilo srpskih bilo bosanskih poetičkih paradigmi. Dinamika njegova identiteta je možda ono na što upućuje Stojić zagledajući u elemente budućnosti ne nužno Gudeljeve poezije koliko njegove pjesničke misli koja je nadomjestak za iščašene, okrnjene, preobražene, adaptirane identitete ubijene terorom loših politika. Ako je u njoj budućnost i ako je na ovim prostorima igdje uopće i ima, ima je u ustrajnim i upornim pregovorima u kulturi. Slavljenje kulture ne znači mijenjaje zemljopisnih granica. Ono znači reartikulaciju, premještanje, ili brisanje granica u glavama ljudi.

A zašto bi se nužno i blisko razgraničeni narodi u uzajamnoj komunikaciji trebali uvijek razumjeti? Možda je baš uzajamno nerazumjevanje ključ za pregovore u kulturi. I brisanje granica. Ili crtanje novih, zanimljivijih, na kojima se 'prebjege' ne ubija. Možda se u Gudeljevoj poeziji, u njenom temeljnom dijelu, radi o kulturalnoj adaptaciji poetičke maksime o kojoj piše jedna nama prostorno daleka umjetnica, Wenda Gu koja kaže: "Nerazumijevanje je sukus naše spoznaje objektivnog svijeta.

Ukupnost različitih uzajamnih nerazumijevanja umjetničkog rada može biti konfrotacijska, ali dijaloški konfontacijska. Ako je takva, ona može otvoriti komunikaciju koja nudi model uzajamnog uvažavanja, koje će jednom i zauvijek ismijati i poništiti kopanje po nizu zamišjenih i u pravilu loših autentičnosti grupa od kojih svaka za sebe, u odnosu na onu drugu, zna da je u pravu."

 
Petar Gudelj : "Za njom je koračala maslina"
Izbor i pogovor: Mile Stojić

Bosanski Stećak, Sarajevo 2010.

(nagrada manifestacije "Sarajevski dani poezije")


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )