Iza svake nade

«Neću, neću i neću» - vikao je Marin dok mu je majka navlačila gornji dio pidžame kroz lijevu ruku.
»Imali smo dogovor», nastavi majka mirno, «Nakon filma ideš u krevet ili ništa od zabavnog parka sutra.»
Marin tiho progunđa par riječi sebi u bradu i uzme svog plavog medvjedića sa sobom u krevet.
Znao je da se noću događaju čudne stvari, no imao je neobičan osjećaj da će ga medvjedić Bruno štititi. Barem dok ne dođe mama i upali svijetlo nakon ružnog sna.
«Laku noć srce», kaže majka ljubeći ga u obraz.
»Laku noć mama», odvrati Marin i pokrije se tako da mu je poplun sezao skroz do vrha nosa.
Marin je bio dvanaestogodišnji dječak, crne kratke kose, srednjeg rasta, sa velikim zelenim očima koje su se skrivale iza naočala sa plavim okvirom.

Nije volio položaj svoje sobe. Njegova soba nalazila se na 1. katu obiteljske kuće Sedmakovih, dok su njegovi roditelji imali spavaću sobu u prizemlju kuće. Nije imao braće pa je na katu bio potpuno sam. Katkad, u tišini noći, čuo je pucketanje cijevi i namještaja što ga je znalo dodatno uplašiti. U takvim noćima obično je vrlo čvrsto zagrlio medvjedića Brunu i pokušao što prije zaspati..

Mračnu sobu je blijedo osvjetljavala ulična svjetiljka koja se nalazila nedaleko od kuće. «Brrr, danas će opet biti jedna od onih noći», pomisli Marin dok je pokušavao zaspati. Iznenada, upali se radio koji je stajao na njegovom noćnom ormariću. Počela je svirati klasika koja je inače bila na programu kasno nedjeljom navečer.

Marin se trgnuo iz kreveta i brzo lupio po radiu da bi ga ugasio. Srce mu je tuklo sto na sat i nije imao pojma kako se radio upalio sam od sebe. Nakon nekoliko sekundi sve je izgledalo mirno i Marin je pokušavao zaboraviti ovaj događaj sa radiom i trudio se utonuti u san što brže. Svakih nekoliko sekundi kapci su mu se otvarali da bi provjerio ima li čega u sobi.
Sjene od drveća koje se njihalo na vjetru stvarale su jezive oblike. Prvo nekakva čudna glava, zatim nož, beba, rogovi... Odjednom počne zaglušujuća buka, tutanj koji je dolazio od vrata, kao da netko teškim vojničkim čizmama udara u njih. Marin je vrisnuo, a srce mu je željelo iskočiti iz njegovih prsa.

«Prestani! PRESTANI!», vikao je.

Buka je sada dolazila i iz drugog smjera, sa prozora. Kada je skrenuo pogled na njega vidio je ruke. Deseci ruku koje su lupale po prozoru i pokušavale ga razbiti.

«Nee, neeee, prestanite!», vrištao je, «Mama!! Mamaa!»

Čuo je kako se prozor razletio u tisuće dijelova no ovaj puta se nije želio okrenuti ni pogledati što je ušlo. Pomislio se sakriti ispod kreveta što je i učinio.

«Molim te Bože, napravi da nestanu..»
U taj tren otvore se i vrata spavaće sobe. Marin je ispod kreveta vidio samo teške vojničke čizme koje su odlučno ušle u sobu.
Osvrnuo se i vidio još desetke nogu, vjerojatno one koje su ušle kroz prozor. Od silnog straha počeo se gušiti i sve pliće i pliće disati.

«Ne daj im da me ubiju, molim te Bože, molim te!», pomislio je u sebi.

Osjetio je kako ga nešto vuče za noge. Nešto hladno i ljigavo primilo je njegovu bosu nogu i vuklo ga van. Nakon što ga je izvuklo, držalo ga je u zraku za istu nogu za koju ga je i primilo. Marin je otvorio oči i vidio samo odvratne blatne ranjene noge koje su lijeno koračale prema njemu. Držao ga je onaj stvor koji je ušao kroz vrata sobe.

«Neee!» , vrištao je i zaklopio oči.

Jedan za drugim noževi su ulazili u njegovo tijelo. Bedro, list, trbuh, prsa... Svaki ubod je bio toliko bolan i strašan da su mu krikovi postali zastrašujuće prigušeni i isprekidani..

Nakon što ga je spustilo na pod, stvor je prislonio čizmu na Marinovu glavu i svom snagom pritisnulo. Čulo se prskanje lubanje i jedan kratki krik.

Dva sata kasnije, Marin je i dalje ležao izboden i smrskane glave na blatnjavom podu svoje dječje sobe. Nije se probudio. Nije sanjao.