Gabriel Garcia Marquez

[bookeraj]

što ste čitali od ovog razvikanog (bolje rečeno, RAZVIKANOG) nobelovca? Pokrećem ovu temu jer trenutno čitam Kroniku najavljene smrti koju mi je preporučio moj poznanik čika Slobodan kao najfascinantniju od njegovog opusa. Međutim, ne budi lijena, pročitala sam i:
Pukovniku nema tko da piše
Sto godina samoće
Ljubav u doba kolere
Sjećanje na moje tužne kurve
i dakako, Dvanaest hodočasnika (je li bilo još što? Ne mogu se sjetiti).
Iz navedenog popisa dalo bi se zaključiti da ja Garciju Marqueza izrazito volim, ali doista nije tako: nisam sigurna sviđa li mi se ili ne. Ova Kronika najavljene smrti, recimo, jako je dobra knjiga, dok mi se većina iz Dvanaest hodočasnika ne sviđa (osim posljednje priče). Kod mene, dakle, porota još uvijek vijeća što se tiče Marqueza, kako je kod vas? kako vi sebi tumačite onaj magijski realizam koji mu se pripisuje?

[Malvina]

Čitala jako davno njegovu najslavniju knjigu - Sto godina samoće. Ili nisam bila adekvatnog uzrasta ili mi ne leži "magijski realizam", tek od svega se sećam samo toga da se imena u nedogled ponavljaju i da je jedan izrod ženskog pola ljuštio kreč sa zida i jeo.
Neka mi neki ljubitelj kaže šta sam propustila, mogu ja i da se navratim, ako treba
Čitala i Pukovniku nema ko da piše - sećam se čekanja, galebova i, naravno, upečatljivog poslednjeg menija.
Sada ga zaobilazim na policama biblioteke. Kada premotam film - čimi mi se da imam loš odnos sa južnoameričkom književnošću uopšte.

[bookeraj]

pa evo, Sjećanje na moje tužne kurve, Pukovniku nema tko da piše, pa i ova Kronika najavljene smrti mene su se dojmile kao duhovite knjige, kao ukazivanje na bizarna pravila malih zajednica. Možda zato što i sama živim u jednoj maloj zajednici, zato mi to imponira i nameće mi osnovu za usporedbu. Jasno, Sto godina samoće je i meni bilo pomalo teško djelo za čitanje, poglavito zato što taj magijski realizam valja shvatiti na pravi način.

To bi, koliko sam proučavala, značilo da se ono da ptičje perje pada kao kiša s neba danima treba shvatiti kao da se doista dogodilo, jer je narod u južnoj americi toliko ukorijenjen u kulturu svakodnevnih čuda da se tamo to doista svakodnevno događa. To mi je, moram priznati, prilično zanimljivo iako se bojim da nisam sasvim dobro objasnila.

[JohanMose]

Sjecanje na moje tuzne kurve! (ako je to ta na koju mislim posto nisam nikad mogao pamtiti naslove, ili ih brkam. Ne samo naslove, nego i radnju, likove, cesto i pisce, maltene sve. Samo mi ostane osjecaj citanja, pokoji trenutak i - u ovom slucaju neke interne spoznaje o covjekovoj naravi..) To je ona kad se starac zaljubi u mladu kurvu koja spava? Ili grijesim?

Sto godina samoce - ludo dobar roman! ''Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aurelijano
Buendija setiće se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi
put vidi led...''

[bookeraj]

Sjećanje na moje tužne kurve je upravo to što kažeš: starac koji se ponosi time da nikad u svom životu nije propustio platiti za seks. I sad prvi put unajmljuje djevicu (dobro, šta je s tom muškom fascinacijom djevicama?)

Što se tiče samog iskustva čitanja, na sličan način mi se događa da znam da sam nešto čitala, ali ne zadržavam sjećanje o radnji niti o ničemu, samo imam neodređen osjećaj da sam to čitala i redovno pamtim jednu rečenicu ili čak riječ koja izražava moj sveukupni dojam o knjizi.

[°° marija]

Jedina njegova knjiga koju sam procitala bila je 'Sjecanje na sve moje tuzne kurve'. Iskreno, nisam ostala odusevljena.
Ima par dobrih recenica koje drze cijelu knjigu.  Pedofilija, glavna tema. Mozda je knjiga dobra kada bismo gledali kao sirenje vidika? Ali opet, ne shvacam sta je pisac htio reci. Niti u jednom trenutku starcev odnos prema djevojcici nije pokazao kao nesto pogresno, odvratno. Izgleda mi kao prica bez poruke, puka zadovoljstina nekih svojih mastarija? Ne znam. Mozda je problem u meni. Sama tema izaziva gadjenje, ne daje prostora za daljnje razmisljanje.. mozda jednostavno nisam shvatila poruku price..

[iklim]

Ja sam, isto, pod pritiskom RAZVIKANOSTI popustila i pročitala njegovih Sto godina samoće. I taaaako mi je drago zbog toga. Predivan virtuozan stil (inače mi je strašno blizak taj pravac u književnosti romanskih jezika koji je počeo sa Hernandezom, preko Fuentesa, pa sve do Calvina, Marqueza i Baricca), tisuće zaigranih motiva, dinamičnu izmjenu najrazličitijih likova, tragedije i komedije. Meni osobno je ovo djelo bilo pravi užitak. Nekako čitajući to imala sam u pozadini nekakvu ideju da opisuje svijet, odnosno, civilizaciju sa svim usponima i padovima kakvu poznajemo danas, samo sa nesretnim ishodom samouništenja koji je utkan u našu sudbinu.

Navučena ovim djelom išla sam dalje i pogledala film Ljubav u doba kolere, te pročitala O ljubavi i ostalim nečistim silama, Pukovniku nema tko da piše, a Zlu kob i Dvanaest hodočasnika sam ostavila na dnu kutije sa knjigama za one najcrnje dane...

Izgleda da je sa Sto godina samoće dosegao svoj vrhunac (a kako i ne bi kad je dvije godine, izoliravši se od društva i pobjegavši od obitelji) posveti samo tom djelu. Sve ostalo mi je onak, čitljivo, ali ništa posebno

[Neyra]

procitala sam Sto godina samoce i Ljubav u doba kolere
mogu reci da su mu knjige prilicno interesantne

[hux]

Jedno je sigurno. Prerano nam (nepripremljenima) poturaju Sto godina samoće.